< svibanj, 2011 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Zaborav

15.05.2011., nedjelja

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Pablo Neruda

U toj je pjesmi Neruda rekao i da je ljubav tako kratka, a zaborav tako dug. Čini mi se da sam se već naviknula živjeti od zaborava. Zaboravljam li vrijeme ili sjećanja? Možda je s vremenom nešto lakše. Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo. Možda su oba u vremenu budućem.

Sjećanja su kao vjetar. Noćni vjetar kruži nebom i pjeva. Pojave se iznenada poput vjetra i već u sljedećem trenutku osjećam kako me dodiruju po licu, kosi, očima, trepavicama... Plešu i izazivaju da ih dotaknem baš kad sam pomislila da su nestala negdje u vremenu. Lakše je s vremenom. Sjećanja su neukrotiva.

Katkad nalete kao bujica pa ih izgovaram napamet. Sjećam se pogleda, osmijeha, radosti, iščekivanja, čežnje, zagrljaja, gimnazijskih dana, procvalih stabala, pjesme, sjete, kiše, snova...

Možda je najteže sjetiti se snova. Zato je s vremenom (s vremenom, kažem) zaborav postao moja navika. Naviknula sam se zaboravljati čim pomislim da bih mogla čeznuti za snom. Osmijehe sam već zaboravila. I poglede. I hrabrost. (Hajde, usudi se i pogledaj u poglede, ovde je osmeh - događaj!)

Ne usuđujem se. Samo usporim korak i pogled mi zastane, a već u sljedećem trenutku (navika) iz rukava prosipam prašinu zaborava. Bojim se pogrešnih tragova svojih stopa. Ti i ne slutiš moj povratak i moju blizinu.

Da, za snove treba hrabrosti. I za odgovore na neka pitanja iz nasumično otvorene knjige... A u nedostatku hrabrosti sa sobom (iz navike) uvijek nosim prašinu zaborava.

- 18:48 - Komentari (16) - Isprintaj - #