Zvukovi ceste

06.09.2009., nedjelja

Spremam se sinoć spavati i razmišljam kako je prava sreća što mi se soba nalazi sa sjeveroistočne strane pa je sunce obasjava samo ujutro, tako da je i za najvećih vrućina temperatura u njoj vrlo ugodna. Naime, subotom prije nego što zaspim, uvijek slijedi ritual zatvaranja prozora, inače bi spavanje bilo nalik na košmar. Razlog je uvijek isti. Sretna je okolnost što u sobi nikad nije tako vruće da ne bih mogla izdržati ako zatvorim prozor.

Kuća je smještena uz prometnicu, i to na njezinu zavojitom dijelu. Premda buka nije toliko strašna da se ne bi moglo spavati (a s vremenom smo se na nju i navikli), postoje stvari na koje se čovjek nikad ne može naviknuti. Kad malo promislim, zaista zastrašujuće zvuči podatak da su nas tijekom proteklih desetljeća - usred noći ili u bilo koje doba dana - mnogo puta uznemiravali strašni zvukovi škripanja automobilskih kočnica i udaraca automobila koji su se sudarali, prevrtali, udarali u putni jarak, u dvorišnu, ogradu, u most. Najčešće subotom – kad je noću dosta prometno, a sposobnosti vozača koji se vraćaju kući nakon noćnog provoda često su vrlo upitne.

Tijekom godina događalo se svašta, a posljedice su bile različite. Katkad su se putnici iz automobila izvlačili bez ogrebotine, katkad samo natučeni, ali bilo je i situacija s najgorim mogućim ishodom. Nikome ne bih poželjela takvu vrstu iskustva, ali isto tako mislim da one policijske akcije prikazivanja takvih filmova i fotografija s posljedicama prometnih nesreća imaju svoj smisao. Te bi prizore trebale vidjeti sve one usijane glave koje misle da gospodare brzinom i smatraju se toliko spretnima da su uvjereni kako svojom jurnjavom nikoga ne ugrožavaju.

Cesta je u međuvremenu više puta popravljana, obnavljana, a onda je stavljena i posebna vrsta asfalta kako bi se i na taj način povećala sigurnost.

Položaj moje sobe i dalje je takav da se (nažalost) jako dobro čuje zvuk svakog automobila; bolje rečeno, cijela njegova putanja duž zavojitog dijela ceste. Nakon obnove ceste i stavljanja hrapavog asfalta taj je auditivni doživljaj još malo jači. Zvuk jurnjave zaista teško može promaknuti uhu koje je naviklo osluškivati, tako da se svaki put brecnem kad tkogod projuri a cesta nekako podmuklo zatunji.

Sinoć sam ostavila prozor otvoren. Baš kad sam počela tonuti u san, brecnula sam se zbog neugodnih zvukova s ceste; najprije jednom, pa drugi put. A onda sam ustala i zatvorila prozor da bih mirno mogla zaspati. Drukčije ne ide. Ipak nisam mazohist koji voli takve brecunge.

- 22:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	rujan, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Zvukovi ceste

06.09.2009., nedjelja