Vicmaheri
10.09.2009., četvrtak
Otvarajući današnju emajliranu poštu, ugledala sam i jedan uradak dežurnih vicmahera:
Razgovaraju Hrvat i Švicarac:
- Kako to vi Švicarci imate ministra pomorstva, a nemate more?!
- Pa i vi imate ministra financija...
Uvijek mi je zanimljiva ta brzina kojom se lansiraju vicevi potaknuti događajima u zemlji i svijetu. Već postoji čitavo mnoštvo šala i pošalica s tematikom krize, političke situacije i ostalih aktualnih zbivanja.
Stvari postaju još zanimljivije kad se i naši političari uključe i osmišljavanje i pričanje viceva. Dovoljno će biti da se prisjetimo tko je najveći vicmaher među njima. Osim ako se jednog dana (ponovno) ne pokaže da on zapravo ne priča viceve, nego samo otvara usta. Osim toga, upravo zahvaljujući domišljatosti saborskih zastupnika - danas imamo i emajliranu poštu i Jubito.
Ali nemojte misliti da ja ne volim taj smisao za humor koji njeguju naši vlastodršci. Strašno me zabavlja kad npr. ministar Šuker počne pričati viceve o financijama. To su nevjerojatni obrati u fabuli.
Najprije u veljači demantira priče o slabom punjenju proračuna i o potrebnom rebalansu, a zatim slijedi obrat – u srpnju kaže: "Ne snize li se plaće i mirovine, moglo bi se dogoditi da u rujnu ne bude novca za njihovu isplatu." Ha! Koji vic. Za krepat'.
Ali nije on jedini ministar koji dobro priča viceve. Odlični su i oni o zabrani pušenja koje osmišljava ministar Milinović. I u tom slučaju već u startu znamo da se – kao u svakom pravom vicu – na kraju mora dogoditi obrat.
Da stvari tako funkcioniraju, dokazuje i definicija: Vic je kratak prozni oblik s neočekivanim obratom, s ciljem izazivanja komičnog dojma, temelji se na dvosmislenosti riječi, sastoji se od nekoliko pitanja i odgovora.
Slično se događa i s nekim našim zakonima za koje bi se onda moglo reći da su - kratki oblici, ali s već predvidljivim obratom i – neizbježno – s ciljem izazivanja komičnog dojma. Jasno, utemeljeni na dvosmislenosti riječi – da ih se može protumačiti kako kome odgovara u određenom trenutku.
|
- 15:34 -
Komentari (36) -
Isprintaj -
#
Zvukovi ceste
06.09.2009., nedjelja
Spremam se sinoć spavati i razmišljam kako je prava sreća što mi se soba nalazi sa sjeveroistočne strane pa je sunce obasjava samo ujutro, tako da je i za najvećih vrućina temperatura u njoj vrlo ugodna. Naime, subotom prije nego što zaspim, uvijek slijedi ritual zatvaranja prozora, inače bi spavanje bilo nalik na košmar. Razlog je uvijek isti. Sretna je okolnost što u sobi nikad nije tako vruće da ne bih mogla izdržati ako zatvorim prozor.
Kuća je smještena uz prometnicu, i to na njezinu zavojitom dijelu. Premda buka nije toliko strašna da se ne bi moglo spavati (a s vremenom smo se na nju i navikli), postoje stvari na koje se čovjek nikad ne može naviknuti. Kad malo promislim, zaista zastrašujuće zvuči podatak da su nas tijekom proteklih desetljeća - usred noći ili u bilo koje doba dana - mnogo puta uznemiravali strašni zvukovi škripanja automobilskih kočnica i udaraca automobila koji su se sudarali, prevrtali, udarali u putni jarak, u dvorišnu, ogradu, u most. Najčešće subotom – kad je noću dosta prometno, a sposobnosti vozača koji se vraćaju kući nakon noćnog provoda često su vrlo upitne.
Tijekom godina događalo se svašta, a posljedice su bile različite. Katkad su se putnici iz automobila izvlačili bez ogrebotine, katkad samo natučeni, ali bilo je i situacija s najgorim mogućim ishodom. Nikome ne bih poželjela takvu vrstu iskustva, ali isto tako mislim da one policijske akcije prikazivanja takvih filmova i fotografija s posljedicama prometnih nesreća imaju svoj smisao. Te bi prizore trebale vidjeti sve one usijane glave koje misle da gospodare brzinom i smatraju se toliko spretnima da su uvjereni kako svojom jurnjavom nikoga ne ugrožavaju.
Cesta je u međuvremenu više puta popravljana, obnavljana, a onda je stavljena i posebna vrsta asfalta kako bi se i na taj način povećala sigurnost.
Položaj moje sobe i dalje je takav da se (nažalost) jako dobro čuje zvuk svakog automobila; bolje rečeno, cijela njegova putanja duž zavojitog dijela ceste. Nakon obnove ceste i stavljanja hrapavog asfalta taj je auditivni doživljaj još malo jači. Zvuk jurnjave zaista teško može promaknuti uhu koje je naviklo osluškivati, tako da se svaki put brecnem kad tkogod projuri a cesta nekako podmuklo zatunji.
Sinoć sam ostavila prozor otvoren. Baš kad sam počela tonuti u san, brecnula sam se zbog neugodnih zvukova s ceste; najprije jednom, pa drugi put. A onda sam ustala i zatvorila prozor da bih mirno mogla zaspati. Drukčije ne ide. Ipak nisam mazohist koji voli takve brecunge.
|
- 22:28 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
