Spremam se sinoć spavati i razmišljam kako je prava sreća što mi se soba nalazi sa sjeveroistočne strane pa je sunce obasjava samo ujutro, tako da je i za najvećih vrućina temperatura u njoj vrlo ugodna. Naime, subotom prije nego što zaspim, uvijek slijedi ritual zatvaranja prozora, inače bi spavanje bilo nalik na košmar. Razlog je uvijek isti. Sretna je okolnost što u sobi nikad nije tako vruće da ne bih mogla izdržati ako zatvorim prozor.
Kuća je smještena uz prometnicu, i to na njezinu zavojitom dijelu. Premda buka nije toliko strašna da se ne bi moglo spavati (a s vremenom smo se na nju i navikli), postoje stvari na koje se čovjek nikad ne može naviknuti. Kad malo promislim, zaista zastrašujuće zvuči podatak da su nas tijekom proteklih desetljeća - usred noći ili u bilo koje doba dana - mnogo puta uznemiravali strašni zvukovi škripanja automobilskih kočnica i udaraca automobila koji su se sudarali, prevrtali, udarali u putni jarak, u dvorišnu, ogradu, u most. Najčešće subotom – kad je noću dosta prometno, a sposobnosti vozača koji se vraćaju kući nakon noćnog provoda često su vrlo upitne.
Tijekom godina događalo se svašta, a posljedice su bile različite. Katkad su se putnici iz automobila izvlačili bez ogrebotine, katkad samo natučeni, ali bilo je i situacija s najgorim mogućim ishodom. Nikome ne bih poželjela takvu vrstu iskustva, ali isto tako mislim da one policijske akcije prikazivanja takvih filmova i fotografija s posljedicama prometnih nesreća imaju svoj smisao. Te bi prizore trebale vidjeti sve one usijane glave koje misle da gospodare brzinom i smatraju se toliko spretnima da su uvjereni kako svojom jurnjavom nikoga ne ugrožavaju.
Cesta je u međuvremenu više puta popravljana, obnavljana, a onda je stavljena i posebna vrsta asfalta kako bi se i na taj način povećala sigurnost.
Položaj moje sobe i dalje je takav da se (nažalost) jako dobro čuje zvuk svakog automobila; bolje rečeno, cijela njegova putanja duž zavojitog dijela ceste. Nakon obnove ceste i stavljanja hrapavog asfalta taj je auditivni doživljaj još malo jači. Zvuk jurnjave zaista teško može promaknuti uhu koje je naviklo osluškivati, tako da se svaki put brecnem kad tkogod projuri a cesta nekako podmuklo zatunji.
Sinoć sam ostavila prozor otvoren. Baš kad sam počela tonuti u san, brecnula sam se zbog neugodnih zvukova s ceste; najprije jednom, pa drugi put. A onda sam ustala i zatvorila prozor da bih mirno mogla zaspati. Drukčije ne ide. Ipak nisam mazohist koji voli takve brecunge.
Post je objavljen 06.09.2009. u 22:28 sati.