Možda bi danas i bio sasvim običan dan da nisam čula jedan zanimljiv podatak dok sam se provlačila između polica u jednoj trgovini. Tik do mene zaustavili su se muškarac i žena. Ona me propušta da prođem govoreći: "Dajte, samo prođite, meni će trebati malo duže." Nakon toga reče, obraćajući se muškarcu: "Bundevdan je, daj da iskombiniramo nešto za poklon..."
Bundevdan? Bundevdan? Riječ mi je odzvanjala u ušima i uporno sam se pokušavala sjetiti kakav je to praznik? I još se kupuju nekakvi darovi? Prelistavam sve moguće kalendare i datume u svojoj glavi, ali moj memorijski sustav ne prepoznaje taj podatak.
Dovraga i bestraga, spominje se taj Halloween, Noć vještica, ali za taj Bundevdan još nisam čula. Bit će da je to jedno te isto. Što je bliže taj dan, sve se više lome koplja o tome treba li ga obilježavati, kome je to potrebno, zašto se to obilježava… Jedno guslaju mediji, drugo dipli Crkva. A treća je stvar – osobni izbor.
Nemam namjeru propovijedati o sveprisutnoj komercijalizaciji, o amerikanizaciji ili pak o slavljenju nekog praznika koji "nije u skladu s kršćanskom tradicijom". Mislim da su prve su dvije pojave već odavno ušle u sve pore društva pa bi bilo posve besmisleno negirati tu činjenicu, a jednako bi besmisleno bilo tvrditi da u kršćanskoj tradiciji nema tragova poganskih običaja.
No kad se spominje osobni izbor, moram reći da ne osjećam potrebu obilježavati taj dan premda mi je vrlo simpatična sva ta scenografija s bundevama. Ipak, ne osjećam to kao dio vlastite kulturne tradicije, a sama povijest tog običaja podsjeća me na slične priče koje već postoje u našoj kulturi pa je to još jedan od razloga zašto osjećam nepotrebnim prihvaćati to kao novoustoličeni "hrvatski" običaj.
Priču o Halloweenu lako je pronaći na internetskim stranicama i u tim se podacima odmah uočava da je običaj potekao od starih Kelta koji su 1. studenoga slavili kao početak nove godine. Oni su, dakle, 31. listopada obilježavali kao – novogodišnju noć. Maskirali su se i stvarali buku kako bi otjerali mrtve, za koje su vjerovali da te noći ponovno dolaze na ovaj svijet. Na to se nadovezuje i rimsko vjerovanje – da te noći bog Samain (bog lova) ubija srndaća – zapravo boga Sunca, a božicu vegetacije odvodi u podzemlje. Ona će tamo ostati do proljeća.
Ukratko sam navela samo osnovne podatke kako bih u nastavku mogla objasniti na što me podsjeća cijela ta priča, a ona kaže da je u slavenskih naroda početak nove godine bio – u proljeće. U priči (koju sam već spominjala) o bogu Perunu i bogu Velesu govori se o njihovu sukobu. Bog gromovnik - Perun i njegov oponent iz podzemlja svojim sukobom zapravo označavaju pravilan slijed u prirodi (izmjenu godišnjih doba). Da nevolja bude veća, Veles je oteo Perunova sina i odveo ga sa sobom u podzemni svijet, a da bi ovaj svijet mogao funkcionirati, važno je da se oteti sin vrati. Ako se dobro sjećam priče, taj se povratak zbiva u novogodišnjoj noći. Da bi se otjerali zli duhovi i spasio Perunov sin, bilo je potrebno maskiranje, stvaranje buke, tjeranje zlih duhova zime i prizivanje proljeća. Maškare, dakle. U veljači. Potom dolazi Jurjevo. Zeleni Juraj je, ni manje ni više, nego – oteti gromovnikov sin. Svojim povratkom označava dolazak proljeća, buđenje prirode; on je bog vegetacije. Uočljive su sličnosti u mitskim pričama, zar ne?
Postoji još nešto. Ona priča o Jacku O'Lanternu, škrtom kovaču koji je bio vrlo domišljat, i to toliko da je prevario samog vraga. Da ne moram prepričavati, citirat ću dio te priče s Wikipedije:
Jedna od priča govori kako je prevario vraga tako što je vragu ponudio dušu u zamjenu za piće i nakon što se vrag pretvorio u novčić kako bi platio piće, Jack ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ, zbog kojeg se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Jacku obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Jack ga je izvadio iz džepa. Nakon deset godina opet je prevario vraga tako što ga je zamolio da mu vrag doda jabuku sa stabla, ali je na kori stabla brzo nacrtao križ, tako da ga vrag ponovno nije mogao dohvatiti.
Slična priča postoji u našoj narodnoj baštini, samo s nekim varijacijama. Priča je to o siromašnom postolaru koji je u teškoj životnoj situaciji zavapio da mu pomogne bilo tko, pa bio to i sam vrag. A nečastivi se i pojavio i ispunio mu želju. Postolar je od tog dana živio u obilju, ali je vrag obećao da će doći za sedam godina i odvesti ga u pakao. No postolaru je i Bog pomogao. Ispunio mu je tri neobične želje: tko sjedne na tronožac da se ne može pomaknuti bez majstorove pomoći, tko gurne glavu kroz prozor da tako ostane zaglavljen, a tko uhvati krušku, da se za nju zalijepi. Vrag je triput dolazio po majstora (svakih sedam godina) i svaki bi put zaglavio na jedan od spomenutih načina. Na kraju je još dobio batina i ostavio majstora na miru. Ako vam se ovo učinilo poznato, o tome je pisao August Šenoa u svom djelu Postolar i vrag.
Neka mi oproste etnolozi što sam ovako prilično karikirano opisala kozmički sukob slavenskih bogova i navedenu mitsku priču, ali ne mogu a da se ne zapitam – zašto se onda, ako već želimo njegovati običaje, nitko nije dosjetio osmisliti npr. obilježavanje Jurjevdana? Tragovi jurjevskih običaja postoje još samo u nekim selima i malo tko zapravo i zna nešto više o tome. I ne samo to, koliko još ima lijepih, zanimljivih - zaboravljenih običaja. Ali zato – Happy Halloween! Onima koji slave.
|
