Možda bi danas i bio sasvim običan dan da nisam čula jedan zanimljiv podatak dok sam se provlačila između polica u jednoj trgovini. Tik do mene zaustavili su se muškarac i žena. Ona me propušta da prođem govoreći: "Dajte, samo prođite, meni će trebati malo duže." Nakon toga reče, obraćajući se muškarcu: "Bundevdan je, daj da iskombiniramo nešto za poklon..."
Bundevdan? Bundevdan? Riječ mi je odzvanjala u ušima i uporno sam se pokušavala sjetiti kakav je to praznik? I još se kupuju nekakvi darovi? Prelistavam sve moguće kalendare i datume u svojoj glavi, ali moj memorijski sustav ne prepoznaje taj podatak.
Dovraga i bestraga, spominje se taj Halloween, Noć vještica, ali za taj Bundevdan još nisam čula. Bit će da je to jedno te isto. Što je bliže taj dan, sve se više lome koplja o tome treba li ga obilježavati, kome je to potrebno, zašto se to obilježava… Jedno guslaju mediji, drugo dipli Crkva. A treća je stvar – osobni izbor.
Nemam namjeru propovijedati o sveprisutnoj komercijalizaciji, o amerikanizaciji ili pak o slavljenju nekog praznika koji "nije u skladu s kršćanskom tradicijom". Mislim da su prve su dvije pojave već odavno ušle u sve pore društva pa bi bilo posve besmisleno negirati tu činjenicu, a jednako bi besmisleno bilo tvrditi da u kršćanskoj tradiciji nema tragova poganskih običaja.
No kad se spominje osobni izbor, moram reći da ne osjećam potrebu obilježavati taj dan premda mi je vrlo simpatična sva ta scenografija s bundevama. Ipak, ne osjećam to kao dio vlastite kulturne tradicije, a sama povijest tog običaja podsjeća me na slične priče koje već postoje u našoj kulturi pa je to još jedan od razloga zašto osjećam nepotrebnim prihvaćati to kao novoustoličeni "hrvatski" običaj.
Priču o Halloweenu lako je pronaći na internetskim stranicama i u tim se podacima odmah uočava da je običaj potekao od starih Kelta koji su 1. studenoga slavili kao početak nove godine. Oni su, dakle, 31. listopada obilježavali kao – novogodišnju noć. Maskirali su se i stvarali buku kako bi otjerali mrtve, za koje su vjerovali da te noći ponovno dolaze na ovaj svijet. Na to se nadovezuje i rimsko vjerovanje – da te noći bog Samain (bog lova) ubija srndaća – zapravo boga Sunca, a božicu vegetacije odvodi u podzemlje. Ona će tamo ostati do proljeća.
Ukratko sam navela samo osnovne podatke kako bih u nastavku mogla objasniti na što me podsjeća cijela ta priča, a ona kaže da je u slavenskih naroda početak nove godine bio – u proljeće. U priči (koju sam već spominjala) o bogu Perunu i bogu Velesu govori se o njihovu sukobu. Bog gromovnik - Perun i njegov oponent iz podzemlja svojim sukobom zapravo označavaju pravilan slijed u prirodi (izmjenu godišnjih doba). Da nevolja bude veća, Veles je oteo Perunova sina i odveo ga sa sobom u podzemni svijet, a da bi ovaj svijet mogao funkcionirati, važno je da se oteti sin vrati. Ako se dobro sjećam priče, taj se povratak zbiva u novogodišnjoj noći. Da bi se otjerali zli duhovi i spasio Perunov sin, bilo je potrebno maskiranje, stvaranje buke, tjeranje zlih duhova zime i prizivanje proljeća. Maškare, dakle. U veljači. Potom dolazi Jurjevo. Zeleni Juraj je, ni manje ni više, nego – oteti gromovnikov sin. Svojim povratkom označava dolazak proljeća, buđenje prirode; on je bog vegetacije. Uočljive su sličnosti u mitskim pričama, zar ne?
Postoji još nešto. Ona priča o Jacku O'Lanternu, škrtom kovaču koji je bio vrlo domišljat, i to toliko da je prevario samog vraga. Da ne moram prepričavati, citirat ću dio te priče s Wikipedije: