Izložba
25.05.2008., nedjelja
Nije mi baš lako napisati ovaj post. Strašno mi se trabunja, a zapravo bi u ovom slučaju najbolje bilo da ja šutim jer ono što slijedi dovoljno govori samo za sebe. Znate ono o slici i tisuću riječi...
Eh, ali moram reći...
Kad mi je naš bloger Sklblz jednom spomenuo da on imanekakvihfotografija, to je zvučalo onako – usput rečeno. Osim toga, nije ih objavljivao na svom blogu, nego je pisao priče (eto, nisam rekla da su to odlične priče, obećala sam da ću biti umjerena!). Uglavnom, neoprostivo je što više ne piše, i to moram reći.
No onda su ipak osvanule fotografije. Uspjela sam doznati gdje se skriva ta blogerska ptičica. Na Ptičici, i to pod nadimkom Ledenjak.
Kad sam zavirila na to mjesto, oduševili su me prizori koje sam ugledala.
Naravno, nisam na "ti" s fotografijom da bih vam sad mogla elaborirati što znam o kompoziciji, blendi, direktnom i difuznom svjetlu i ostalim pojmovima.
Mogu samo reći što osjećam kad gledam. Govoriti o tome kakve dojmove izaziva fotografija. A njegove fotografije upravo tako djeluju. Izazivaju mnoštvo dojmova. Imaju vrlo maštovite nazive. Pozivaju da ih se opet pogleda. Ponovno. Pa još jednom...
Izdvojila sam neke kako bih naznačila raznovrsnost Ledenjakove tematike. No to je samo – vrh sante. Ostalo možete pogledati u njegovoj galeriji.
Uz autorovo dopuštenje – izložba na mom blogu.
Ulaz
Slojevi
Gužva na nebu
Beznebna
Hard Rain's Gonna Fall
Đelem đelem lungome dromenca
Parkiralište
Zaboravljena pruga
Šetnja
Smrznut totalno
Patak u akciji
Wild horses
Grickanje
Ljepotan
Odmor
Svaka fotografija ima svoju priču... Neke su i ispričane:
Travke na suncu
Ptičica
Šetnja lipnjem
|
- 11:25 -
Komentari (39) -
Isprintaj -
#
Zavrzlama s jagodama
18.05.2008., nedjelja
Osim lijepog izgleda i odličnog okusa jagoda sadrži čitav niz hranjivih sastojaka koji pozitivno djeluju na zdravlje čovjeka.
Sezona je jagoda, a to je bio povod (naravno, osim činjenice da volim jagode) da i u internetskim prostranstvima i potražim malo informacija o jagodama.
Prvu sam rečenicu preuzela s internetske stranice posvećene jagodama. Lijepo je opisano sve o jagodama – povijest, uzgoj, bolesti i štetnici, proizvođači, pozitivno djelovanje jagoda na zdravlje i - recepti.
Naravno, to nije jedina stranica na kojoj se može čitati o jagodama, ali je posebna po tome što im je u cijelosti posvećena.
I tako, pregledavajući stranice, čitajući tekstove, naišla sam i na neke podatke zbog kojih sam u jagodičastoj nedoumici. Naime, na stranici www.jagode.org piše: Kao samonikle u prirodi javljaju se na svim kontinentima, izuzev Australije. Naveden je i podatak da prvi zapisi o konzumiranju jagoda sežu u vrijeme Rimskog Carstva.
No na jednoj drugoj stranici zapisano je: Porijeklom su iz Amerike, točnije iz Čilea, a u Engleskoj su ih već 1509. godine posluživali sa šlagom.
Ako rastu kao samonikle na svim kontinentima osim Australije, kako su onda podrijetlom iz Amerike?
Vjerojatno se nitko ne bavi tim pitanjima dok je zaokupljen okusom sočnih plodova u svojim ustima. Ipak, u današnje vrijeme i nije baš tako nevažno odakle je stiglo ono što jedemo.
Uživajte u čarima jagoda.
Prilažem još jedan link.
|
- 23:35 -
Komentari (41) -
Isprintaj -
#
Zbrčk
16.05.2008., petak
Uvijek su me učili da je jako važno o svemu najprije dobro razmisliti: o odlukama, situacijama, životnim izborima, poslovima...
Samo - sad mi se iz nekog razloga čini da sam to ipak predoslovno shvatila. 
Recimo, baš danas intenzivno razmišljam o tome kako – previše razmišljam. 
Jer, dok ja kontempliram... u međuvremenu... ma, bolje da danas više ništa ne pišem! 
Kategorija posta? Znanost, naravno! 
|
- 13:40 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
Preusmjeravanje
13.05.2008., utorak
Koga zanima što sam nažvrljala, može pročitati ovdje.
|
- 23:40 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
Vječna tema
09.05.2008., petak
Imate li vi svoju najdražu ljubavnu pjesmu? Meni nikako ne uspijeva izdvojiti samo jednu. O ljubavi, toj vječnoj temi, svoju je misao kratko i jasno (a tako krasno) izrekao Jure Franičević Pločar:
O jubavi se napisalo puno pisam
jubav je rič koja se izgovara u svakoj prilici
ma još je niko ni izreko...
Otkako je svijeta i vijeka, ljubav je sveprisutna tema o kojoj je mnogo toga napisano i rečeno.
Iako vjerujem da bi bilo nemoguće pronaći dvije osobe koje bi na posve isti način predočile svoje poimanje i svoj doživljaj ljubavi, uočljivo je da postoje već klišejizirani načini opisivanja, primjerice u pjesništvu. Nije lako biti originalan.
Uvijek se razveselim kad pročitam kakvu pjesmu koja me obraduje razigranošću i inventivnošću pjesničkog izraza.
Tako su mi uvijek zanimljivi stihovi češkog pjesnika Jířija Šotole. Sjetih se toga ovih dana pa neka se nađu i ovdje.
A koliko si imala ljubavnika?
A koliko si imala ljubavnika? i gdje si sve s njima
spavala? i što su ti govorili? i kako, kako je bilo? Daj mi mira.
čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiju od cipela.
pisamca o vjernoj ljubavi sakrivena po manžetama i u
policama pod rubljem, prestani,
prestani, idi već, kao nesnosnu muhu
pratim očima tvoj lik po svim kutovima, idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena,
moram se ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negdje u toj narančastoj lokvi pod svjetiljkom,
izgubi se među slovima ove glupe knjige što
je čitam.
idi, ne volim te, ništa neću, ništa te ne pitam,
to me ne zanima,
fućkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sijed
i sijed ću te još voljeti, nozaimeisusovo
koliko,
koliko si ih imala?
Za one koji žele još.
|
- 21:57 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
Završni ispit
03.05.2008., subota
Predobro se sjećam kako mi je onog dana srce ubrzano kucalo tjerajući krv da još brže preplavljuje moje tijelo osjećajima nelagode i strepnje. Udovi su mi postali toliko teški da sam ih jedva pomicala. Činilo se da neću uspjeti podići ruku i otvoriti vrata. Točno sam se tako osjećala prije godinu dana kad sam prvi put došla pred ordinaciju doktora Bindera.
Dospjela sam tamo nakon što se pokazalo da je moj osjećaj sramežljivosti, s kojim sam već naučila živjeti u simbiozi, počeo utjecati na posao koji radim, na komunikaciju s ljudima, a ja sam, umjesto da ga naučim svladati, dopustila da on postane vladar. Danas sam toga svjesna, ali mnogo je truda i vremena trebalo uložiti da bih došla do te spoznaje.
Obično se dogodi kakav prijelomni trenutak, situacija koja poput okidača aktivira zbivanja velikom brzinom, bez mogućnosti zaustavljanja. U mom slučaju okidač se zvao Logos. Bio je to naziv važnog projekta koji je ostvarila tvrtka u kojoj radim. Logos je bio rezultat jednogodišnjeg timskog rada i nakon završetka trebalo ga je predstaviti skupini potencijalnih ulagača.
Iako sam dotad uspješno izbjegavala slične situacije, predavanja i govore pred većim brojem slušatelja, ovaj put nije bilo uzmaka. Došao je red na mene, rečeno mi je da ću predstavljati projekt. Čim sam doznala za tu odluku, počela sam panično razmišljati kako izbjeći taj nastup pred mnoštvom ljudi.
Sve sam misli i postupke usredotočila samo na taj cilj. Isplanirala sam kako se izvući iz situacije koja mi se činila poput ponora što je zjapio preda mnom a ja ga jednostavno ne znam preskočiti. Nazvala sam Sanju. Ona nije bila samo kolegica s posla, nego i prijateljica koja je dobro znala što me muči i već me neko vrijeme poticala da to pokušam riješiti. Nervozno sam otipkala broj.
-Hej, Sanja, ja sam. Imaš malo vremena? – rekoh promuklo, a ona je očito prepoznala uznemirenost u mom glasu.
-Bok! Naravno, reci. Nešto se dogodilo?
-Ma, da. Zapravo, ne! Uh, sva sam se spetljala. Znaš, onaj projekt koji trebam predstaviti za dva dana...ja to ne mogu. Molim te, možeš li ti preuzeti?
Izgovorila sam to brzinski, u jednom dahu, i nakon toga čvrsto zažmirila kao da će mi to pomoći. Nadala sam se da će ona pristati.
-Hm! Pretpostavljam da je opet na djelu onaj tvoj neriješeni problem. Gle, znaš da sam ti uvijek spremna pomoći, ali kako ovu situaciju objasniti ostalima? Osim toga, ne možeš tako zauvijek. Znaš što mislim.
-Znam, naravno. Ali poznato je da povremeno imam tegobe s glasnicama. Jednostavno ću reći da mi se to ponovno događa, da ih ne smijem naprezati i predložit ću da ti preuzmeš, sigurno neće biti problema.
-Baš ti je frka, ha, čim si sve tako osmislila. Čuj, pomoći ću ti, ali pod jednim uvjetom.
-Uvjetom? Daj, što god, sve ću učiniti, samo me spasi.
-Ok. Onda mi obećaj da ćeš otići k onom mom rođaku, Jakovu, već sam ti rekla da ti sigurno može pomoći. To je moj uvjet.
-Ufff, dobro, obećajem. Otići ću. Hvala ti.
-Nema na čemu, sutra ćemo se dogovoriti o detaljima. Vidimo se!
-Ok, hvala, bok.
Odlučila sam poslušati Sanju. Željela sam riješiti problem. Tako sam počela odlaziti doktoru Jakovu Binderu. Razgovore smo imali svakog tjedna. Uspjela sam nadvladati početni osjećaj nelagode koji se javio kad sam prvi put došla i shvatila da je taj muškarac u kasnim tridesetima samo pet, šest godina stariji od mene - a ja se trebam riješiti svoje sramežljivosti. Težak početak.
Stvari su se polako mijenjale, malim koracima. I nije uvijek bilo lako. Od malih zadataka poput vježbe pred ogledalom, koja mi se činila malo uvrnuta (bilo mi je smiješno ustati ujutro i - gledajući se u ogledalo - ponavljati istu rečenicu), do onih složenijih koje mi je s vremenom zadavao moj terapeut. Sve je pratio, svoja sam zapažanja svakodnevno morala bilježiti a zatim smo o tome razgovarali.
Bilo je naporno, katkad su mi se ti zadaci činili vrlo zahtjevni, ali bila sam sve zadovoljnija postignutim rezultatima. Istopila se ona početna nelagoda; pričala sam o tome i Sanji koja se samo lukavo smješkala i u jednom trenutku napomenula (za svaki slučaj) kako se nada da sam u međuvremenu uspjela uočiti da je taj njezin rođak (ne zato što je njezin, ali...) vrlo zgodan pa bismo se nas dvoje, kad sve to završi, napokon mogli naći i izvan njegove ordinacije.
Nakon posljednjeg razgovora, ostao je još samo jedan zadatak koji sam trebala obaviti. Završni ispit. Učiniti nešto što dosad nisam i suočiti se s rizikom.
Budući da sam već neko vrijeme razmišljala o toj situaciji, odluka je bila laka i jednostavna. Preostalo je još samo otići k Jakovu i izvijestiti ga. Da, sad kad je službeni dio završen, priznajem, primijetila sam da dobro izgleda...i još koješta sam primijetila...
Bio je kraj radnog vremena. U čekaonici nije bilo nikog. Došla sam do vrata i lagano pokucala. Nasmiješio se kad sam ušla, a ja sam se okrenula i (prije nego što mi nestane hrabrosti) – zaključala vrata. Prišla sam mu sasvim blizu i rekla da je to moj posljednji zadatak. Jakov se nije bunio. A zadatak smo nastavili ponavljati.
|
- 21:15 -
Komentari (38) -
Isprintaj -
#
|
