Predobro se sjećam kako mi je onog dana srce ubrzano kucalo tjerajući krv da još brže preplavljuje moje tijelo osjećajima nelagode i strepnje. Udovi su mi postali toliko teški da sam ih jedva pomicala. Činilo se da neću uspjeti podići ruku i otvoriti vrata. Točno sam se tako osjećala prije godinu dana kad sam prvi put došla pred ordinaciju doktora Bindera.
Dospjela sam tamo nakon što se pokazalo da je moj osjećaj sramežljivosti, s kojim sam već naučila živjeti u simbiozi, počeo utjecati na posao koji radim, na komunikaciju s ljudima, a ja sam, umjesto da ga naučim svladati, dopustila da on postane vladar. Danas sam toga svjesna, ali mnogo je truda i vremena trebalo uložiti da bih došla do te spoznaje.
Obično se dogodi kakav prijelomni trenutak, situacija koja poput okidača aktivira zbivanja velikom brzinom, bez mogućnosti zaustavljanja. U mom slučaju okidač se zvao Logos. Bio je to naziv važnog projekta koji je ostvarila tvrtka u kojoj radim. Logos je bio rezultat jednogodišnjeg timskog rada i nakon završetka trebalo ga je predstaviti skupini potencijalnih ulagača.
Iako sam dotad uspješno izbjegavala slične situacije, predavanja i govore pred većim brojem slušatelja, ovaj put nije bilo uzmaka. Došao je red na mene, rečeno mi je da ću predstavljati projekt. Čim sam doznala za tu odluku, počela sam panično razmišljati kako izbjeći taj nastup pred mnoštvom ljudi.
Sve sam misli i postupke usredotočila samo na taj cilj. Isplanirala sam kako se izvući iz situacije koja mi se činila poput ponora što je zjapio preda mnom a ja ga jednostavno ne znam preskočiti. Nazvala sam Sanju. Ona nije bila samo kolegica s posla, nego i prijateljica koja je dobro znala što me muči i već me neko vrijeme poticala da to pokušam riješiti. Nervozno sam otipkala broj.
-Hej, Sanja, ja sam. Imaš malo vremena? – rekoh promuklo, a ona je očito prepoznala uznemirenost u mom glasu.
-Bok! Naravno, reci. Nešto se dogodilo?
-Ma, da. Zapravo, ne! Uh, sva sam se spetljala. Znaš, onaj projekt koji trebam predstaviti za dva dana...ja to ne mogu. Molim te, možeš li ti preuzeti?
Izgovorila sam to brzinski, u jednom dahu, i nakon toga čvrsto zažmirila kao da će mi to pomoći. Nadala sam se da će ona pristati.
-Hm! Pretpostavljam da je opet na djelu onaj tvoj neriješeni problem. Gle, znaš da sam ti uvijek spremna pomoći, ali kako ovu situaciju objasniti ostalima? Osim toga, ne možeš tako zauvijek. Znaš što mislim.
-Znam, naravno. Ali poznato je da povremeno imam tegobe s glasnicama. Jednostavno ću reći da mi se to ponovno događa, da ih ne smijem naprezati i predložit ću da ti preuzmeš, sigurno neće biti problema.
-Baš ti je frka, ha, čim si sve tako osmislila. Čuj, pomoći ću ti, ali pod jednim uvjetom.
-Uvjetom? Daj, što god, sve ću učiniti, samo me spasi.
-Ok. Onda mi obećaj da ćeš otići k onom mom rođaku, Jakovu, već sam ti rekla da ti sigurno može pomoći. To je moj uvjet.
-Ufff, dobro, obećajem. Otići ću. Hvala ti.
-Nema na čemu, sutra ćemo se dogovoriti o detaljima. Vidimo se!
-Ok, hvala, bok.
Odlučila sam poslušati Sanju. Željela sam riješiti problem. Tako sam počela odlaziti doktoru Jakovu Binderu. Razgovore smo imali svakog tjedna. Uspjela sam nadvladati početni osjećaj nelagode koji se javio kad sam prvi put došla i shvatila da je taj muškarac u kasnim tridesetima samo pet, šest godina stariji od mene - a ja se trebam riješiti svoje sramežljivosti. Težak početak.
Stvari su se polako mijenjale, malim koracima. I nije uvijek bilo lako. Od malih zadataka poput vježbe pred ogledalom, koja mi se činila malo uvrnuta (bilo mi je smiješno ustati ujutro i - gledajući se u ogledalo - ponavljati istu rečenicu), do onih složenijih koje mi je s vremenom zadavao moj terapeut. Sve je pratio, svoja sam zapažanja svakodnevno morala bilježiti a zatim smo o tome razgovarali.
Bilo je naporno, katkad su mi se ti zadaci činili vrlo zahtjevni, ali bila sam sve zadovoljnija postignutim rezultatima. Istopila se ona početna nelagoda; pričala sam o tome i Sanji koja se samo lukavo smješkala i u jednom trenutku napomenula (za svaki slučaj) kako se nada da sam u međuvremenu uspjela uočiti da je taj njezin rođak (ne zato što je njezin, ali...) vrlo zgodan pa bismo se nas dvoje, kad sve to završi, napokon mogli naći i izvan njegove ordinacije.
Nakon posljednjeg razgovora, ostao je još samo jedan zadatak koji sam trebala obaviti. Završni ispit. Učiniti nešto što dosad nisam i suočiti se s rizikom.
Budući da sam već neko vrijeme razmišljala o toj situaciji, odluka je bila laka i jednostavna. Preostalo je još samo otići k Jakovu i izvijestiti ga. Da, sad kad je službeni dio završen, priznajem, primijetila sam da dobro izgleda...i još koješta sam primijetila...
Bio je kraj radnog vremena. U čekaonici nije bilo nikog. Došla sam do vrata i lagano pokucala. Nasmiješio se kad sam ušla, a ja sam se okrenula i (prije nego što mi nestane hrabrosti) – zaključala vrata. Prišla sam mu sasvim blizu i rekla da je to moj posljednji zadatak. Jakov se nije bunio. A zadatak smo nastavili ponavljati.
Post je objavljen 03.05.2008. u 21:15 sati.