Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Kako se reinkarniraju emajlovi
27.03.2008., četvrtak
Stiže mi neki dan u moj emajlirani sandučić jedna od onih poruka s oznakom FW. Katkad me zaista obuzme neopisiv osjećaj: mješavina ushita i nestrpljenja dok čekam da se napokon "prizemlji" sedam, osam ili čak dvanaest kojekakvih emajlova iz proljetne kolekcije FW. Toliko me svlada taj osjećaj da u zamahu oduševljenja često obrišem te kružne atrakcije i prije nego što ih otvorim. Dovoljan je jedan pogled da "skeniram" od koga su, pogledam naslov i već znam o čemu je riječ.
Tako sam se zbog brisanja prijetećih poruka "pošalji dalje na 855,6 adresa ili ćeš u sljedećem životu biti čudnovati kljunaš" reinkarnirala nekoliko stotina puta, ali izgleda da se i emajlovi reinkarniraju. Pa, zašto ne? Ako se bakterije mogu seksati, zašto se emajlovi ne bi reinkarnirali.
Tako je u jednom obliku emajliranog života do mene stigla prezentacija s prizorima Niagarinih slapova. Lijepi zimski prizori. Uostalom, pogledajte:
Sve je to lijepo i vrlo efektno osvijetljeno raznobojnim svjetlima. Ipak, meni se čini da ne bi bilo loše kad bi se lijepo u emajlirani svijet poslali prizori naših Plitvičkih jezera. S naglaskom na činjenicu da je to samo jedan mogući izbor, da ne nabrajam druge.
Tako su se kod mene Niagarini slapovi lijepo inkarnirali u Plitvička jezera. Bez umjetnog osvjetljenja, čista prirodna svjetlost.
Neka se vide i hrvatski motivi. Premda domoljublje danas izgleda nije u modi. Ali ja vam ionako nikad ne volim slijepo slijediti modu.
*Fotografije Plitvičkih jezera pronašla sam na internetu. Izvori: 1234
Svim blogerima i ostalim posjetiteljima koji namjerno ili slučajno otvore ovaj blog želim sretan Uskrs.
Ne slavite li Uskrs, neka vam je ugodan ovaj dugi vikend, lijepo se odmorite.
Za ugođaj – jedna meni odlična pjesma u izvedbi riječkih ljubitelja irske glazbe:
boomp3.com
Na simpoziju proizvođača piva... Susreli se Belgijac, Nizozemac i Irac. Naručujući pivo, Belgijac zatraži Duvel. Nizozemac reče da će on Heineken. Irac malo zastane, pogleda ih, nasmije se i ne zatraži Guiness, nego reče: "Ja ću Coca-Colu." Vidjevši začuđene poglede, reče im: "Kad vi nećete pivo, neću ni ja."
Ne znam više gdje sam pročitala taj štos o pivopijama, ali sjetih se toga jer 17. ožujka Irci slave Dan sv. Patrika. Budući da se njegov spomendan obilježava tijekom korizme, znakovito je da se tog dana prekida korizmeni post pa Irci i njihovi gosti uživaju u slavlju, jelu i piću.
Budući da nisam ljubiteljica piva (osim ako nije riječ o belgijskom pivu od višnje; kad je ono u pitanju – ne odgovaram za posljedice), više me privlači irska glazba i ona posebna zelena boja (zeleno, što volim zeleno).
O svetom Patriku, da vam budem iskrena, nisam znala ništa osim da je zaštitnik Irske. Pa sam se odlučila malo obrazovati.
Rođen je oko godine 385. i zanimljiva je činjenica da on uopće nije Irac, nego je rodom iz Velike Britanije (premda je, koliko sam shvatila, i to upitno). Latinsko mu je ime Magonus Sucatus Patricius, a irska (gaelska) je inačica: Naomh Pádraig.
Patrik je, kažu, u mladosti bio vrlo razuzdan. Kad je imao šesnaest godina, oteli su ga irski gusari. Pobjegao je nakon šest godina zatočeništva. Odlazi u Galiju i priprema se za svećenički poziv. Nakon što mu se u snu obratio Irac koji ga je pozvao da se vrati k njima, Patrik je to shvatio kao Božji znak i odlučio je otići tamo i pokrštavati ih. Legenda kaže da je koristio djetelinu s tri lista kako bi im objasnio Sveto Trojstvo. Tako je djetelina s tri lista postala nacionalnim simbolom Irske.
Još jedna od brojnih legenda o njemu kaže da je iz Irske potjerao zmije i sve otrovne životinje pa navodno danas u Irskoj nema gmazova - zmija, guštera. Osim što je zaštitnik Irske, sveti je Patrik i zaštitnik Nigerije, inženjera i ljudi koji se boje zmija.
Šuška se da nam dolazi poglavica Bijela Kuća. Informacija još nije službeno potvrđena a već je primijećeno sporadično padanje u nesvijest izazvano navalom uzbuđenja. Stiže nam frend! Chief. Big Boss. U nastupu razdraganosti i gostoljubivosti možemo ga nazvati i hrvatskom inačicom njegova imena: Đuro Grm. Pa kad stigne, da mu onako narodski poželimo dobrodošlicu tapšajući ga po ramenu: "Đe s', Đuro!"
U međuvremenu treba osmisliti plan i program posjeta. Na prvome je mjestu edukacija. Ne smijemo zaboraviti da je to, prije svega, poslovno putovanje. Nakon toga slobodno vrijeme.
Dakle, kad je riječ o službenom dijelu posjeta, Đuro će nas obrazovati. Čini se da nismo do kraja onesviješteni, pardon, osviješteni glede ulaska u NATO. Zato će on sve to nama lijepo objasniti. I reći će nam kakve avione trebamo kupiti. Ne razumijem se u avione, ali postoji stručnjak za te teme pa sam, čitajući što je pisao, naučila štogod.
Naši nam prijatelji nude lovce F-16. Takve su prodali i Poljacima. Znači, oni već imaju iskustva. Navodno postoje neki problemi s kvarovima. Pa su ih Poljaci lijepo kupili da ih mogu servisirati. E, takve ćemo mi sebi kupiti. Nećemo razmišljati o cijeni. Bit ćemo face s novom vojnom opremom! Istina, nešto sumnjivije kvalitete, ali – gledajmo to s vedrije strane – serviseri će imati što raditi a vjerojatno će se otvoriti i nova radna mjesta. Ma, nama ti avioni zapravo neće ni trebati, ionako će nas NATO štititi. Oprema će nam služiti da se imamo čime kočoperiti.
Tako će naš prijatelj Đuro u zadnjim trzajima svog mandata učiniti veliku stvar za nas. Ali, ne pitajte što on može učiniti za nas, nego što mi možemo učiniti za njega! Ne računaju samo naši političari na glasove dijaspore. Ne, ne! Vjerovali ili ne – ti su glasovi važni i Grmovoj stranci. Tako će on, pomažući Hrvatskoj, zaslužiti potporu naše dijaspore koja će u Americi glasati za njegovu stranku.
No osim tih poslovnih razgovora i pregovora, važno je razmišljati i o slobodnom vremenu. Đuro se treba ugodno osjećati u Lijepoj Našoj, upoznati ljepote našeg zavičaja i narodnih običaja. Može krstariti obalom i vidjeti ZERP. Ili posjetiti Pelješac i vidjeti gdje se gradi most. Doduše, gradnja je trenutačno obustavljena, ali ne mora on to znati.
Kad se nagleda jadranskih ljepota, poći će razgledati kopnene znamenitosti. Ogladni li, sigurno će rado pojesti neki hrvatski specijalitet (koji prije toga mora proći sve moguće kemijske analize pa ne bi bilo loše skuhati nešto što može stajati; sarmu, recimo).
Nakon toga slijedi odmor i opuštanje. Da bi sve bilo autentično, treba pripremiti i neku zabavu. Primjerice – tradicijsku društvenu igru poput trule kobile. Podijele se u dvije ekipe: jedni savinu leđa i stave ruke na koljena; namjeste se tako da igrači iz druge ekipe skaču po njima dok god oni savinutih leđa mogu izdržati.
Rekla bih čak da u tome ima i neke simbolike, ali nema smisla da sad i to nadugačko i naširoko obrazlažem.
), više me privlači irska glazba i ona posebna zelena boja (zeleno, što volim zeleno). 