Ono što (ne) govorim

28.04.2007., subota

Družeći se s ljudima, uočavamo mnogo toga o njihovoj osobnosti, a kažu da ono što nam u drugih smeta - zapravo postoji i u našem ponašanju, ali to često ne vidimo. Neće ovo biti još jedan post o vozačkim iskustvima, ali odmah mi je na pamet pao moj nekadašnji instruktor iz autoškole. Zašto sam se baš njega sjetila? Dobro se sjećam kako sam u vrijeme učenja vožnje primjećivala da gotovo nikad ne govori i ne ističe posebno ono što je dobro; bio je prilično škrt na riječima kad je to u pitanju. Ostalo mi je u sjećanju kako je jedino znao zagunđati kad nešto nije bilo dobro. A onda ga je jednom netko i pitao – kako nikad ne izriče nikakve pohvale. Odgovorio je da on jednostavno šuti kad je dobro. Znači da je sve u redu. U to sam vrijeme završavala srednju školu i još je trajala ta neka buntovnička faza u kojoj je jaz između svijeta odraslih i "nas ostalih" bio upravo u tome što se činilo da su ti odrasli - pripadnici neke druge galaksije, hladni i udaljeni, oni koji o mnogočemu ne govore previše, a pogotovo ne o osjećajima; za razliku od nas - hipersenzibilnih emotivaca. Osjećala sam se kao čuđenje u svijetu, a moj su "svijet" bili vršnjaci, ekipa s kojom sam odrasla i proživljavala koješta. Nakon svih tih godina, jednog sam dana, spletom okolnosti, srela poznanika iz škole, iz iste generacije. U vrijeme kad smo bili srednjoškolci, poznavali smo se samo površno, sretali smo se jer su nam učionice bile jedna do druge. No tog smo dana pričali o svemu i svačemu, onako kako nikad nismo razgovarali i družili se dok smo išli u školu. Tad mi je rekao da je iznenađen kako i koliko u tom trenutku razgovara sa mnom, a u ono me vrijeme doživljavao kao nepristupačnu i introvertiranu osobu koju je sretao na školskom hodniku. Ne mogu reći da sam bila osobito iznenađena kad mi je to rekao jer sam u međuvremenu ponešto spoznala o sebi, zbrojila neke stvari iz prošlosti i sadašnjosti. Istina je da smo bili samo poznanici, ali zanimljivo je kako me doživio. Očito je to bio način na koji sam komunicirala s dijelom svijeta oko sebe. A pogotovo kad je riječ o emocijama; ono za što sam mislila da je tako očito, neskriveno, zapravo je bilo samo unutarnje proživljavanje i usvajanje navike da ti doživljaji ostanu neizrečeni. Danas mi se čini da sam postala poput onog instruktora. Kad je dobro, šutim, tek s vremena na vrijeme zagrintam. Pa ispadne da samo grintam. U nastupu samokritičnosti neki dan sam, pišući mail, zaključila da ljudima premalo govorim dobre stvari. Kad osjećam da je nešto dobro, kad netko učini nešto dobro i lijepo, često to samo doživim u svojoj nutrini i prešutim vanjskom svijetu. Da stvar bude gora, nisam baš takva šutljivica i mogu brbljati, i te kako. No događa mi se da u razgovoru jednostavno prešutim nešto što bih trebala izreći. Zato pokušavam više izricati takve stvari, ne ostavljati ih zatvorene u vlastitim mislima, kao nešto što je dobro i "što se podrazumijeva" pa o tome ne treba previše pričati. U tom smislu vjerojatno i ovo pisano izražavanje predstavlja način na koji mi je neke stvari lakše izreći. Možda sam tako manje škrta na riječima kad su određene teme u pitanju. Tome doprinosi činjenica da postoji ova "kulisa" zahvaljujući kojoj je neke misli, doživljaje i osjećaje ipak lakše izraziti. Sliku stavljam na kraj, obratite pozornost i na komentar uz nju. David Schor: The Duel Unique in his use of colors for the sky and sails, the artist depicts the emotions of this sailing duel of boats without really showing either boat or the actual water, for that matter. There is no doubt, however, as to what is transpiring or what the emotions contained in this painting are.

- 23:30 - Komentari (36) - Isprintaj - #

Usput

22.04.2007., nedjelja

Judi, auti i beštimje

12.04.2007., četvrtak

S vremena na vrijeme imam faze introspekcije, autoanalize, kako god to nazvali – iz različitih razloga promišljam o svemu i svačemu o sebi i oko sebe. Negdje se na tom putu nađe i blog. Nedavno je Santea sročila jedan kritički post o blogu u kojem je napisala: Serviramo jedni drugima ono što želimo da ljudi znaju o nama. Svi smo lijepi, mladi, poželjni, nitko od nas nije samac svojom voljom ili u lošem braku, vezi, ludi smo, otkačeni, spremni na izazove, ali opet oprezni, svi smo iskreni do boli, pošteni, prvi dajemo novce prosjacima, pomažemo, volontiramo, lijepo pjevamo, plešemo da svi zastanu u prostoriji kada bokom okrenemo, duhoviti, uspješni, pismeni, talentirani...bla, bla, bla... Sve što ovdje pišem odraz je trenutačnog raspoloženja, ideja koje kapaju s raznih strana, pitanja, tema i dilema, mnogočega što me zaokuplja; različiti su povodi. Jasno je da se dosta toga o svima nama može iščitati iz postova koje pišemo, čak i kad izbjegavamo neke teme; i to nešto govori. U govoru i pismu nastojim izbjegavati vulgarizme. Neću elaborirati razloge zbog kojih se klonim psovanja i razmatrati sve ostalo što s tim ide. Svima je jasno da je psovka izraz nemoći, nedostatka riječi kojima bismo u određenom trenutku izrazili misao, emociju. No, moram reći da i psovka ima svoje mjesto u pisanom tekstu kad je stilski opravdana, ali naravno, i tu treba znati mjeru, imati dobar osjećaj i ne pretjerati. I sad ispada da sam baš fina i nepsovački raspoložena i da uvijek biram riječi i znam mjeru. No nije to baš tako. Imam svoje žute minute i postoje situacije kad psujem. Jedna je takva situacija kad vozim. Sad bih trebala pjevati hvalospjeve o svojoj vozačkoj toleranciji. No recimo da imam dosta debele živce, što ne znači da sam uvijek djeva bajna jer - kad mi se žuri ili me tko/što izbaci iz takta, nemam baš vremena za izljeve vozačkog bontona. Ali imam ispade nervoze i psovanja kad me nešto izazove. Danas mi se primjerice dogodilo da je usred brze vožnje autocestom, dok sam pretjecala, kamion s dvije prikolice počeo skretati pred mene u lijevi trak. U tom sam trenutku, nagazivši kočnicu, opsovala tako da je sve zazvonilo. I sad – zašto? Zato što u toj situaciji mozak nije sposoban proizvesti bilo kakvu drugu misao osim te najjednostavnije, vulgarne, u koju onda zbog odabira opako ružnih riječi stane sve čime mislimo da smo izrekli svu ljutnju, nemoć i bijes zbog onoga što se događa. Naravno, sad bih to mogla opisati na različite načine, ali u toj situaciji, u tim sekundama uistinu nisam bila u stanju izreći nešto kao: "Oh, ti nesavjesni vozaču! Zašto mahnitaš? Zašto skrećeš pred mene u trenutku dok prestižem?! Zar ne vidiš da dolazim iza tebe??? Poduzimaš opasnu radnju tijekom vožnje!" Umjesto toga sam, pogađate, spojila glagol koji označava spolno općenje s određenom osobom u krvnom srodstvu s kretenom koji je skrenuo pred mene...no, dočarajte si sami. Ne osjećam se nimalo bolje nakon toga i nisam ponosna na maštovito slaganje vulgarnih glagola i imenica, ali kako se ono kaže – čovjek sam, i ništa ljudsko nije mi strano.

- 21:30 - Komentari (33) - Isprintaj - #

Demistifikacija (ne)komunikacije

04.04.2007., srijeda

U posljednje sam vrijeme na blogu, ali i na nekim drugim internetskim stranicama, naišla na više tekstova u kojima se opisuju određene istine i zablude u komunikaciji između muškarca i žene. Najprije sam pomislila da se neka pitanja mogu razmatrati samo dok se govori o razdoblju upoznavanja i "ispitivanja terena" za početak veze. No, onda sam shvatila da ta ista pitanja postoje i u vezama koje već traju, a tad više nisu samo pitanja; to su već pravi problemi. Pristalica sam čistih računa (i duge ljubavi) pa mi nisu drage nikakve kalkulacije, igre i slične zanimacije, ali za početak moram nešto reći i o pojmu zvanom avantura. Kad se muškarac i žena "na prvu loptu" nađu u jednom takvom površnom odnosu, što se nakon toga uopće može očekivati, tj. što žene u tom slučaju očekuju? Mislim da žena, ako se već upušta u taj odnos, ima jasnu namjeru – provod bez obveza. Svjesna je da jedino to želi i nema nikakvih drugih očekivanja. Kaže se da muškarac može odvojiti emocije i seksualno zadovoljstvo, ali mislim da ima i žena koje jednostavno žele takav odnos, tjelesno zadovoljstvo bez emocionalnog povezivanja. U tom slučaju (osim ako ne odluče ponavljati takve susrete) obično se on sljedeći dan ili sljedećih dana neće javiti. Žena koja se u to upusti s jasnom namjerom, zna da ne treba ništa očekivati. No, ne treba zaboraviti da postoje i one naivne koje se upuste u avanturu i nakon toga uzalud očekuju da se on javi. Budući da se ne može pomiriti s tom situacijom, ona mu šalje poruke, pokušava ga dozvati, ne može shvatiti u čemu je problem, traži objašnjenje. On ne odgovara. Sve je, dakle, jasno. Nije lako prihvatiti, ali ako se ne javlja, nema se tu više što reći. Nije zainteresiran. Drugi je primjer ona početna faza – upoznavanje. Vrijeme koje on i ona provode zajedno, što, korak po korak, može dovesti do početka veze. Tad se događaju mnoge zanimljivosti, ali postoje i mnoge zablude, rekla bih. Zablude... Neke su žene sklone smišljanju različitih opravdanja ako im se muškarac ne javlja. Tako će navoditi razloge kako bi to opravdale: zauzet je, spriječen, ima mnogo posla, previše obveza, ne stigne... U jednom od tekstova koje sam pročitala lijepo piše: Riječ prezaposlen je čista glupost i predstavlja oružje za masovno uništenje svake veze. Čini se kao dobar izgovor, ali se iza nje uvijek krije čovjek kojemu do vas nije stalo ni toliko da vas nazove. Zapamtite: muškarci nisu nikad previše zauzeti da bi dobili ono što žele. 'Muškarci vas možda pokušavaju uvjeriti da misle drugačije, ali su ustvari isti kao i žene. I oni vole uzeti odmora od monotone svakidašnjice da bi porazgovarali s nekim tko im se sviđa. I njih to usrećuje, a muškarci vole biti sretni baš kao i žene'... Dakle kad je riječ o komunikaciji i zajedničkim trenucima, mislim da tu razlike nema. Kad uživamo u nečijem društvu, kad s nekim volimo komunicirati, mislim da onda i muškarci i žene imaju jednake želje. Ne zaboravljaju se javiti i uvijek za to nađu vremena. Situacija, doduše, može biti malo obilježena oprezom u toj početnoj fazi, ali samo malo. Jer, dok god oboje žele isto i pokazuju to, nema nesporazuma. No nikako ne mogu shvatiti kako se to događa onima koji su već u vezi. Odnosno, mogu shvatiti da se događa, ali u tom je slučaju riječ o pokazatelju da ta veza stoji na lošim "temeljima". Može li muškarac biti prezaposlen, prezauzet, pre..., a između toga "naći vremena" za osobu s kojom je u vezi? Ili da kažem "ugurati" je nekako u svoj raspored? Može. Ako mu nije stalo. I nije to samo muška "boljka". Nisu ti izgovori strani ni ženama ako (više) nisu zainteresirane. U cijeloj toj priči, naravno, pati onaj kome je stalo. Zaljubljena osoba koja traži opravdanja, izmišlja razloge, hvata se za slamku, ne vidi ili ne želi vidjeti pravu sliku situacije. Često "žensko" pitanje u toj situaciji glasi: Što sam krivo učinila? Ili varijacije na temu: U čemu sam pogriješila? Možda je problem u meni? Mislim da svatko tko se slično pita mora imati na umu da u cijeloj toj priči ne sudjeluje sam i ne može biti jedini "krivac". "Krivnja" se uvijek dijeli.

- 21:04 - Komentari (63) - Isprintaj - #