Družeći se s ljudima, uočavamo mnogo toga o njihovoj osobnosti, a kažu da ono što nam u drugih smeta - zapravo postoji i u našem ponašanju, ali to često ne vidimo.
Neće ovo biti još jedan post o vozačkim iskustvima, ali odmah mi je na pamet pao moj nekadašnji instruktor iz autoškole. Zašto sam se baš njega sjetila? Dobro se sjećam kako sam u vrijeme učenja vožnje primjećivala da gotovo nikad ne govori i ne ističe posebno ono što je dobro; bio je prilično škrt na riječima kad je to u pitanju. Ostalo mi je u sjećanju kako je jedino znao zagunđati kad nešto nije bilo dobro.
A onda ga je jednom netko i pitao – kako nikad ne izriče nikakve pohvale. Odgovorio je da on jednostavno šuti kad je dobro. Znači da je sve u redu.
U to sam vrijeme završavala srednju školu i još je trajala ta neka buntovnička faza u kojoj je jaz između svijeta odraslih i "nas ostalih" bio upravo u tome što se činilo da su ti odrasli - pripadnici neke druge galaksije, hladni i udaljeni, oni koji o mnogočemu ne govore previše, a pogotovo ne o osjećajima; za razliku od nas - hipersenzibilnih emotivaca. Osjećala sam se kao čuđenje u svijetu, a moj su "svijet" bili vršnjaci, ekipa s kojom sam odrasla i proživljavala koješta.
Nakon svih tih godina, jednog sam dana, spletom okolnosti, srela poznanika iz škole, iz iste generacije. U vrijeme kad smo bili srednjoškolci, poznavali smo se samo površno, sretali smo se jer su nam učionice bile jedna do druge. No tog smo dana pričali o svemu i svačemu, onako kako nikad nismo razgovarali i družili se dok smo išli u školu. Tad mi je rekao da je iznenađen kako i koliko u tom trenutku razgovara sa mnom, a u ono me vrijeme doživljavao kao nepristupačnu i introvertiranu osobu koju je sretao na školskom hodniku.
Ne mogu reći da sam bila osobito iznenađena kad mi je to rekao jer sam u međuvremenu ponešto spoznala o sebi, zbrojila neke stvari iz prošlosti i sadašnjosti. Istina je da smo bili samo poznanici, ali zanimljivo je kako me doživio. Očito je to bio način na koji sam komunicirala s dijelom svijeta oko sebe. A pogotovo kad je riječ o emocijama; ono za što sam mislila da je tako očito, neskriveno, zapravo je bilo samo unutarnje proživljavanje i usvajanje navike da ti doživljaji ostanu neizrečeni.
Danas mi se čini da sam postala poput onog instruktora. Kad je dobro, šutim, tek s vremena na vrijeme zagrintam. Pa ispadne da samo grintam. U nastupu samokritičnosti neki dan sam, pišući mail, zaključila da ljudima premalo govorim dobre stvari. Kad osjećam da je nešto dobro, kad netko učini nešto dobro i lijepo, često to samo doživim u svojoj nutrini i prešutim vanjskom svijetu. Da stvar bude gora, nisam baš takva šutljivica i mogu brbljati, i te kako. No događa mi se da u razgovoru jednostavno prešutim nešto što bih trebala izreći. Zato pokušavam više izricati takve stvari, ne ostavljati ih zatvorene u vlastitim mislima, kao nešto što je dobro i "što se podrazumijeva" pa o tome ne treba previše pričati.
U tom smislu vjerojatno i ovo pisano izražavanje predstavlja način na koji mi je neke stvari lakše izreći. Možda sam tako manje škrta na riječima kad su određene teme u pitanju. Tome doprinosi činjenica da postoji ova "kulisa" zahvaljujući kojoj je neke misli, doživljaje i osjećaje ipak lakše izraziti.
Sliku stavljam na kraj, obratite pozornost i na komentar uz nju.
David Schor: The Duel
Unique in his use of colors for the sky and sails, the artist depicts the emotions of this sailing duel of boats without really showing either boat or the actual water, for that matter. There is no doubt, however, as to what is transpiring or what the emotions contained in this painting are.
|
