Posjećujem blogove, pročitam, prokomentiram, ali trenutačno nekako nemam volje za pisanje o nekim općim stvarima. A sve su mi draže te općenitosti. Možda je to samo faza u kojoj nisam zainteresirana za izlete u veliku subjektivnost, a raspoloženje mi je upravo takvo da bih jedino mogla natipkati nešto izrazito subjektivno-sentimentalno. Zato sam malo zastala. Čekam da prođe. S obzirom na to da već neko vrijeme na blog želim staviti jednu od pjesama Duška Gruborovića, uzela sam zbirku i slučajnim odabirom...otvorila stranicu na kojoj se nalazi ova pjesma:
Poljubi me
Poljubi me
i ne reci ništa
samo me
poljubi
zaboravi da postoji vrijeme
navike i ljudi
umiri dušu i mirna budi
i drage slike iz djetinjstva
već pomalo žute
napamet izgovorene riječi
i sve one što u nama šute
zaboravi
i da smo se ljubili
onako usput u prolazu
između želja da se ima više
i htijenja da se ode dalje
lutajući
kao što misao luta
i ostajući
tamo negdje
na pola puta
poljubi me
i ne reci ništa
samo me
poljubi
tek kada me poljubiš
znat ću da postojim
i kada probudiš
sve ono što u meni drijema
malo je reći da me bez ljubavi
zapravo nema
kada me poljubiš
i kada više ne budem sam
kada osjetiš
da te više nikome ne dam
znat ćeš
da je ljubav dar od Boga
i da smo za život
imali razloga
poljubi me
i ne reci ništa
samo me
poljubi
Budući da stvarno volim Gruborovićevu poeziju, nije se ni moglo dogoditi da otvorim neku pjesmu koja mi nije draga, ali ova je slučajnost (ili "slučajnost") jako dobro ispala. Jer, da sam tražila redom, listala i birala, teško bih odlučila koju pjesmu odabrati. Ovako je odlično. Pjesma koja se otvorila osobito mi je draga.
Do tipkanja....
Post je objavljen 22.04.2007. u 11:00 sati.