< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Orgazam kao književna tema

24.06.2006., subota

Image Hosted by ImageShack.us




Biste li mogli zamisliti da postoji muškarac koji na prvi pogled privlači žene, ali ne na uobičajen način, onako kako se to događa u svakodnevnom životu pri pogledu na zgodna muškarca, nego tako da nijedna žena jednostavno ne može odoljeti tom pogledu, a da se pritom snažno seksualno ne uzbudi? To se uzbuđenje očituje u sjaju očiju, u nemiru koji se javlja, na koži koja se zarumeni, na usnama...

U njegovu društvu žene ne mogu ostati ravnodušne. Taj muškarac može imati svaku ženu koju poželi.

Takvog muškarca opisuje Pavao Pavličić u svom romanu «Numerus clausus». Ime mu je Gvido Orlić, a pisac ga predstavlja kao svog prijatelja iz studentskih dana. Zanimljiva i neobična priča (ispripovijedana u prvom licu) počinje krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća u jednom zagrebačkom studentskom domu gdje zajednički prijatelj dovodi Gvida i upoznaje ga s piscem. Od tog se trenutka počinju ispreplitati njihovi životi i naoko obična priča o klapi studenata prerasta u sasvim neobične doživljaje i osebujnu životnu sudbinu.

Pisac najprije uočava Gvidovo nevjerojatno djelovanje na žene gdje god se on pojavi. Nakon toga mu, u razgovoru, Gvido spominje zanimljivu medicinsku teoriju koja tvrdi da čovjek u životu ima ograničen broj orgazama. Iako je prijateljevo zanimanje za ovu teoriju pisac najprije pripisao činjenici da Gvido studira medicinu, ubrzo uslijedi neobično otkriće da je upravo Gvidova sudbina određena ograničenim brojem orgazama i da je to numerus clausus. Postavlja se pitanje «može li čovjek svoje orgazme popamtiti, može li ih klasificirati, može li ocijeniti koji je bolji, a koji gori i o čemu to ovisi (...), je li moguće da je svim ljudima zadan isti broj, ili se to razlikuje od čovjeka do čovjeka ili je opet taj broj konačan i ograničen.»

Otkriće je najprije izazvalo mnoštvo pitanja i misli u piščevoj glavi o čemu i pripovijeda: «Mučilo me je, naime, i dalje pitanje ljubavi, i pitanje kako se može voljeti, a s tim u vezi, dakako, i kako on osobno voli. Ovako sam rezonirao: govorimo tu o orgazmima njihovu sudbonosnom značenju; orgazam je izraz ljubavi, zato i postoji na svijetu.»

Očito je, dakle, da nije riječ samo o poimanju orgazma kao tjelesnog zadovoljstva, nego su kroz cijeli roman protkane i niti ljubavi i sazrijevanja – tjelesnog i emocionalnog. Usporedno s pričom o Gvidovu životu teče i priča o piščevu poimanju i doživljavanju ljubavi i seksa s djevojkom u koju se zaljubio i koja je, kako se pokazalo, jedina na koju Gvido ne djeluje kao na ostale.

Nakon što se zaljubio i počeo vezu s tom djevojkom, ubrzo su se ti osjećaji produbili, prerasli u ljubav i sve ono što ona otkriva ili kako pisac kaže: «Nas smo se dvoje bili do toga trenutka već sasvim zbližili, ja sam znao sve njezine navike, i sve slabe strane, a ona je znala moje, bili smo skloni da mnogo toga jedno drugome oprostimo (...). Jer, sve smo već bili iskušali: skupa smo jeli, skupa spavali, skupa putovali, njegovali jedno drugo u gripi, dijelili novac, razgovarali o bronhitisima i migrenama, i osjećali kako je sve to dio života i kako nas takva znanja ne udaljuju jedno od drugoga, kako ne kvare ljubavnu liriku, nego je, naprotiv, pojačavaju pretvarajući je u dobru prozu.»

To je proza koja je istodobno tako životno istinita, ali i djelo kojem ne nedostaje fikcije. Što je bilo dalje s Gvidom? Treba riješiti zagonetku ograničena broja njegovih orgazama. Pokazat će se da je to obiteljsko naslijeđe, no što se skriva iza simbolike brojeva? Je li sve podređeno zakonima brojeva i tko su uopće bili Gvidovi preci? Pavličić među njima otkriva i književnika, a istovremeno nam se i sam predstavlja kao erudit, istraživač i poznavatelj hrvatske književnosti.

Romanom «Numerus clausus» on će vas privući, zabaviti, zaintrigirati, natjerati da razmišljate, a u trenutku kad pomislite da ste blizu rješenja i kad se sve učini riješenim, ponovno će vas zainteresirati, pa čak i zaprepastiti. Pročitate li to djelo i posegnete li nakon toga i za drugim Pavličićevim književnim ostvarenjima, shvatit ćete koliko je neiscrpna njegova maštovitost i kakve se neobične ideje pojavljuju u tim djelima i, nadasve, kakav je to vješt majstor pripovijedanja.





- 13:41 - Komentari (28) - Isprintaj - #