Moja REM-faza

27.02.2006., ponedjeljak

Univerzalni specifik

21.02.2006., utorak

Ne znam jeste li čitali «Iscjelitelja» čiji je autor Noah Gordon, ali pojam iz naslova potječe upravo iz te knjige. Radnja se događa u srednjem vijeku, a glavni lik je mladić koji spletom okolnosti postaje pomoćnik i učenik seoskog ranarnika. Zapregom putuju od mjesta do mjesta, pomažu ljudima; liječe ih (manje-više uspješno), a usput im prodaju lijek koji sami proizvode, a dobar je za sve boljke. I ime mu je znakovito – Univerzalni specifik. Mladić zapravo želi završiti studij medicine, a tada se takvo obrazovanje moglo steći na Istoku. Što će sve morati učiniti i s čime se suočiti da bi to ostvario, otkrit ćete ako pročitate ovo zanimljivo djelo. Ono što je mene podsjetilo na tu priču jest jedan primjer iz svakodnevnog života. Naime, katkad mi se čini da se neke stvari još uvijek događaju kao u srednjem vijeku. Priča mi jedna poznanica kako je išla sa skupinom žena k nekom (kako ga nazvati?) ...čovjeku koji pomaže ljudima na razne načine. Namještanjem kostiju, biljnim pripravcima i tome slično. Dr. Univerzalni Specifik, bilo bi najbolje tako reći. Nedavno je tamo bio i jedan naš zajednički znanac koji ima problema s leđima. Svima su bila puna usta hvale za dr. Univerzalnog Specifika, kao da je čudotvorac. Da bi čudo bilo veće, znanac je nekoliko dana nakon «tretmana» potražio pomoć liječnika jer mu se nešto ukliještilo u leđima tako da se nije mogao pomaknuti. Nakon toga sam se prilično žustro verbalno sukobila sa svojom poznanicom tvrdeći da se s nekim stvarima ipak ne valja igrati; prepuštati dijagnozu bilo kome i liječiti se bez rendgenskog pregleda, onako «napamet», na dodir. Posljedice mogu biti strašne. Medicina nije svemoguća. Događa se svašta, svakodnevno o tome čitamo u novinama ili gledamo na televiziji. Ne tvrdim da u liječenju ljudi ne mogu pomoći i druge metode osim klasičnih medicinskih. Mnoge tegobe nastaju i zbog neravnoteže u organizmu, nepravilne prehrane, stresa i raznih drugih razloga. U njihovu liječenju ljudi često traže pomoć liječnika, ali ih pokušavaju ukloniti i na razne druge načine, što isto tako može biti učinkovito. Nepotrebno je uopće i spominjati da je osobito osjetljiva situacija kad je riječ o kakvoj ozbiljnoj bolesti ili poremećaju. Ipak, nije mi jasan stav onih ljudi koji su spremni «pljunuti» u lice svakom liječniku i klasičnoj medicini čim se u blizini pojavi kakav dr. Univerzalni Specifik. Tad je on iscjelitelj, guru, sveznadar. Pogleda vam ruku (koja je jednom davno bila slomljena) i počne se iščuđavati kako je to «neprecizno namješteno i loše zaraslo i tko je to uopće tako napravio». Istodobno, on sve tegobe rješava ispitivanjem kiselosti mokraće, namještanjem kostiju i čajevima. Ne znam samo pušta li krv, kao u srednjem vijeku. Nije mi jasno kako se te dijagnoze tako olako utvrđuju, bez medicinskih uređaja, bez laboratorijskih pretraga. Nadam se da ne provjerava okus mokraće kao što su to davno činili liječnici. Valjda prilično pomogne i to što pacijenti dolaze i ispričaju na kakvim su sve pregledima prije bili i što im je liječnik tad rekao. Nakon toga dr. Univerzalni Specifik kaže svoje. Što je najvažnije, ljudi su mu spremni odmah povjerovati i prihvatiti sve savjete koje čuju (i plate!) iako su prije toga bili i kod svog liječnika, iako je i tad nalaz krvi npr. pokazao povišenu razinu kolesterola, iako je i liječnik savjetovao promjenu prehrane. Pa sad vi meni to objasnite!

- 22:35 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Kad poštar "nazebe"

15.02.2006., srijeda

I.L. Croata: Poštar Stanovnici moje ulice odavno su primijetili da im poštu donose malo otkvačeni poštari. Blago rečeno. Kad malo odvrtim film, prvi poštar kojeg se sjećam bio je neki dugonogi veseljak čiji je govor bio kao pjesmica. Uvijek je bio vedar, a zbog svoje ukošene visine podsjećao me na jablan koji je vjetar malo nakrivio na jednu stranu. Valjda je torba uvijek bila teška pa ga je vukla udesno. Nikad ne znam što se to dogodi poštarima, kamo odlaze ili zašto dobiju «prekomandu», ali se s vremena na vrijeme pojavljuju novi likovi. Poslije jablanolikog poštara došao je novi. Jednako veseo i nasmiješen, ali nekako blesast i sirov. Ima oko pedeset godina i očito je u misiji. Kakvoj misiji? Uveseljavanja ženske populacije. Barem on misli da je to uveseljavanje kad u dopodnevnim satima uleti u kuću, gurne nos u kuhinju (u kojoj obično gospođe iz susjedstva na trač-partiji ispijaju svoju jutarnju kavu), prokomentira nešto u smislu koliko ih ima, a kad one upitaju ima li što pošte, odgovara kako danas nema za sve iako bi im on najradije svima dao, bez problema. Jedan od onih s istančanim besmislom za humor. S vremenom je postalo nemoguće predvidjeti kad će se pojaviti. Jedan dan stigne oko 10, drugi dan u 10.30, a treći dan se pojavi oko 15 sati. Zatim se počeo crvenjeti u licu, nos mu je nabubrio, ali ne od laganja, nego od alkohola. Ili je zarakijao s kakvim društvom kojem je nosio poštu ili se našla kakva usputna čašica, onako s nogu, ali je isparavanje bilo toliko jako da nije smio biti blizu plamena da ne bi eksplodirao. Kad je već postalo toliko uobičajeno njegovo rock me ponašanje, u posao mu je upao mlađi konkurent, poštarić od nekih trideset i kusur i činilo se da će stvari ipak drukčije izgledati. Neko su se vrijeme naizmjence pojavljivali, a onda je mlađi preuzeo posao. Izgledalo je da će stvari biti vrlo ozbiljne i službene. Sve do prije nekoliko dana. Pojavio se na našim vratima i donio nekakav paket koji je trebalo platiti pouzećem. Nakon poluslužbena razgovora potpisah da sam preuzela pošiljku i dadoh mu novac. Ne patim od egotripije, ali se katkad neopisivo naježim kad mi određene osobe kažu «ti». Primijetila sam još prije da me naš poštarić odmah prihvatio kao vrlo blisku osobu. «Daj mi se tu potpiši», tepa mi. I sve bi bilo prilično uobičajeno i nezanimljivo da tog istog dana, nakon dva-tri sata, na naša vrata nije pozvonio čovjek koji živi desetak kuća dalje i da nije donio dvije omotnice koje je poštar ostavio u njegovu poštanskom sandučiću. Budući da smo već navikli na poštarsku zaigranost, prokomentirali smo kako je to samo njima slično i zahvalili donositelju. No, tu priča ne završava. Otprilike dva sata nakon svega toga pojavio se i drugi susjed koji živi malo bliže. I donio omotnicu. Koju je meštar od pošte ostavio u njegovu sandučiću. Sad smo se već počeli zgražati. Pa taj kao da je naslijepo ostavljao pošiljke, malo mu se pomutilo! Nikad još takvo što nije učinio. Što li mu je došlo u glavu? A onda je otkrivena velika enigma. Sljedećeg sam dana, vozeći se na posao, krajičkom oka ugledala poštarov motorin. Ispred birtije. I to ne bilo kakve birtije! To je jedna od onih kaubojskih u kojoj lokalni alkosi pridržavaju šank i staklasto bulje u konobaričino poprsje. I sline. To je razlog, dakle! Zato je naš poštar izgubljen u svemiru, zato nam poštu donose susjedi, a tradicija se nastavlja. Kao i većina njegovih prethodnika, i on je čaši vjeran. Bolje da propadne selo nego običaji! Pred njim je svijetla budućnost! Meni se, međutim, smračilo pred očima. I bolje mu je da me ne zatekne kod kuće sljedeći put. Bojim se da bi tad u naslovu posta «Kad poštar 'nazebe'» umjesto «z» moglo stajati «j».

- 21:04 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Nemojte odustati!

12.02.2006., nedjelja

Nsiam vrevjaola da zpavrao mgou rzmjaueti ono što čtaim. Zaavljhuujći nobniečoj mćoi ljdksuog mgzoa, pemra irtažsiavnjima zansntevknia sa Cmbargeida, njie vžano kjoim su roedsljdoem npiasnaa slvoa u rčijei, jdieno je btino da se pvro i zdanje sovlo nlaaze na sovm msjteu. Otasla solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra na ovu oloknost tkest mžeote čtiati bez pobrelma. Ovo je zobg tgoa što ljduksi mzoak ne čtia savko slvoo pnaooosb, već rčijei prmraota kao clejniu. Oavj preomećaj je šljiavo nzavan tipoglikemija. Zanimljivo, zar ne?

- 22:46 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Ogledalo, ogledalce moje...

08.02.2006., srijeda

Čitam novine neki dan, a ono cijela stranica posvećena mobitelima. Ništa neobično. Eh, ali nisu to obični mobiteli. To vam je posebna vrsta mobitela. Takozvani ženski mobiteli. Trebam li ih opisivati? Crveni s cvjetićima; zlatni s rezbarenim ukrasima; srebrni s ogledalcem. Prava raskoš, vatromet ženstvenosti. A najbolje je ako oblikom podsjeća na ruž ili lak. Malo većih dimenzija, naravno! Ali, to nije sve! Pazite, postoji među njima mobitel sa samo jednom tipkom! Da, da! Nema tipkovnice! Samo jedna tipka koju pritisnete, a zatim se na zaslonu pojavljuje izbornik. Što je sa zaslonom prije toga? Niste pogodili? Zaboga, kako slabo poznajete žene! Pa funkcionira kao ogledalce, naravno! Jao, fascinirana sam! Zamislite kako je to sjajno! Hitno prodajem svoj mobitel i kupujem jedan ženstveni. Napokon neću morati umarati svoje moždane vijuge razmišljanjem koju tipku moram stisnuti. Jupi, konačno postoji mobitel sa samo jednom tipkom! A u međuvremenu, dok me nitko ne zove, mogu se šminkati. Imam ogledalce! Ja sam žensko biće i što mi više treba? Takav je višenamjenski mobitel vrhunac tehnoloških dostignuća! Idu mi na živce svi oni koji govore da muškarci i žene trebaju biti ravnopravni! Svašta! Ja ne želim biti ravnopravna. I zašto mi pune glavu da su žene uspjele dokazati da su ravnopravne i izboriti se za svoj položaj? Neću! Vidite li da i tehnologiju prilagođavaju nama ženama? Ipak je nama previše to s tipkovnicom. Ovako, jedna tipka i kvit! Kog će mi vraga sve te tipke na mobitelu??? Razmišljanje nije dobro za ten. Od toga hoće i kosa ispadati. Cilj je da mi žene što manje razmišljamo. Moramo misliti na ljepotu. Pa tko će nas željeti ako smo neispavane, ako od razmišljanja dobijemo bore na licu i ako u svakom trenutku nemamo potpuno usklađen make up? Dajte, molim vas, pa ja sebi to ne želim priskrbiti. Ipak moram uloviti mužjaka. Uključi li se alarm na biološkoj vurici, ne bu dobro! Zato ja moram imati taj mobitel! Na njemu zacijelo ima i programčić za brojenje plodnih i neplodnih dana, lijepo ne moram više ni o tom ciklusu razmišljati. Sve to za mene radi moj mobitel. I tako ću biti sretna i zadovoljna i konačno – ženstvena do zvjezdanih visina! I čekat ću svog čovika...

- 20:49 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Neukusne šale

01.02.2006., srijeda

Dolazim na posao ubrzanim korakom. Uspinjem se stubama koje s ulice vode prema ulazu u zgradu. Razmišljam – ne znam ni sama o čemu, valjda o tome kakvo mi je «prolazno vrijeme». U tom trenutku krajičkom oka zapažam da mi s desne strane prilazi jedan stariji kolega koji isto ide prema ulazu. «O, ne, baš sam tebe morala sresti», pomislim «razdragana» što će mi zacijelo «uljepšati» dan. Ništa, još više pružim korak u nadi da ću ga nekim čudom ipak žurno izbjeći; ili barem usputnu konverzaciju s njim. JA: «Dobar dan!» ON: «Ooo, dobar dan, Big Blue, što se tako žuriš?» JA: (naglas) «Eto, imam posla, već me čekaju neki tamo pa moram malo ubrzati.» (u sebi) Nastojim izbjeći isprazan i ljigav razgovor i tvoje neduhovite fore. ON: «Pa što si se tako uspuhala, pa gdje ti je mladost? Gdje ti je kondicija?» JA (naglas): «Uspuhala sam se jer brzo hodam, imam dovoljno kondicije, bez brige!» (u sebi): Al' mi se znaš popeti na živac! Eh, da je tebi kondicija jedini problem... Baš «obožavam» ovo čavrljanje. Predočavam si vlastiti lik – nalikujem na nakostriješenu mačku u trenutku kad ugleda napasna psa. Sad smo već na ulaznim vratima, utrčavam kao da me goni krdo razjarenih bikova. Srećom, tu svatko odlazi na svoju stranu. ON: «Ideš pješke, moraš ti sebi nabavit' neko međunožno guralo.» JA (naglas): «Doviđenja!» (u sebi): Međunožno guralo?! Kretenu! Sve ovo vjerojatno i ne izgleda tako napeto i pomislit će tkogod da od muhe pravim slona. No, to je samo vrh sante. Prvo, taj kolega uvijek nastoji biti ovako «duhovit» i već sam mnogo puta razgovarala s njim i svaki put došla do istog zaključka: gade mi se njegove neduhovite aluzije, puranska napuhanost i općenito – konverzacija s njim. Kladim se da se ne može ni obrijati, a da se sam sebi ne divi pred ogledalom. U superlativima, naravno. Mislim da uopće nije potrebno naglašavati da volim šalu, a prihvaćam je bez problema i kad je meni upućena. Postoje trenuci i situacije u kojima su i kojekakve seksualne aluzije duhovite i nisu nimalo vulgarne, nego sasvim bezazlene. Istina, postoji za to i vrijeme i mjesto, a važno je i društvo. Naravno da nije ista zezancija s nekim koga već duže poznajem i s nekim koga sam tek upoznala. Razlike postoje i kad je riječ o virtualnoj i stvarnoj komunikaciji, naravno. Ne moram ni spominjati da i u ovoj virtualnoj (u kojoj su mnogi ipak slobodniji nego inače) postoje granice dobra ukusa. Tako postoje i ovakvi slučajevi u kojima su aluzije nekih starijih muškaraca poprilično neukusne i otrcane. Zato ovoga kolegu nastojim izbjeći kad god je to moguće.

- 22:05 - Komentari (27) - Isprintaj - #