«Ako želiš da ljudi pobjegnu od tebe, ispričaj im što si sanjao» rekao je netko. Dakle svi koji su spremni na bijeg neka to učine sada, naknadne reklamacije se ne uvažavaju! Svi ostali koji se žele igrati dr. Freuda, vežite se, polijećemo.
Ne sanjam često. Zapravo, točnije je reći – ne sjećam se što sanjam. S vremena na vrijeme mi se dogodi da se sjećam što sanjam iz noći u noć. Tema sna je obično ista, s nekim varijacijama. To su pravi krimići. Mafijaški snovi. Za petama mi je netko vrlo opak (ili čitava mafijaška skupina), a ja bježim. Nije uvijek jasan razlog te potjere, ali katkad se dogodi da sam svjesna zašto me proganjaju.
I što se onda dogodi? Znate onaj osjećaj u snu kad želite učiniti neki pokret, korak, skok...i slično, a ne možete se pomaknuti? Obično ljudi kažu da sanjaju kako žele potrčati, ali stoje na mjestu. Moji snovi nisu takvi. Ja imam drugi "problem". Želim vikati – da bih se spasila ili da bih upozorila druge. Pokušavam reći, trudim se, međutim – ni glasa ne mogu pustiti. Ništa. Nula. Zero. Koji užas! Grozan pokušaj, napor, otvaranje usta, ali – samo tišina. Nema glasa, nema spasa.
Eh, žensko pa ne može glasa pustiti, prava trauma, zar ne?
Probudim li se na trenutak, san se nakon toga nastavlja. Rješenja su razna – ili me ščepaju pa se probudim ili se jednostavno probudim jer je vrijeme buđenja. Događa se da sam nakon toga neko vrijeme pod dojmom tog nemirnog sna.
Ali, nije uvijek krimić u pitanju. Sanjam ja i lijepe snove. Samo mi se čini da su rijetki. Valjda zato što me oni ružni više zamaraju pa se čini da su češći. Odlučila sam vas otjerati pričom o snovima jer sam potaknuta noćašnjim snom. Jednim od onih lijepih. Kad ljudi pišu priče u kojima na kraju shvatite da je sve samo san, to se obično dogodi tako da u ključnom trenutku zazvoni budilica i sve prekida. Zvuči tako poznato i već viđeno, zar ne?
Ipak, kad sanjam lijepe snove, to se najčešće i dogodi. Noćas se u mom snu pojavio opako privlačan frajer. Preplavio me neki krasan osjećaj dok smo se gledali. Nešto krasno, naboj u zraku. U tom mi se trenutku u podsvijesti javlja pitanje što li će se dalje događati, tko je zapravo on i što je to među nama. Čekam nastavak... I tad se oglasi prokleti alarm na mobitelu! Vrijeme buđenja. Što sam vam rekla! Pih! A tako je bilo lijepo da mi je sve došlo žao kad sam shvatila da sam samo sanjala.
Još jedan detalj. Negdje sam pročitala da zapravo ne sanjamo u bojama. Malo morgen! Imate pravo samo jednom pogađati kakve su boje bile njegove oči, ha,ha! A sad vi, o svojim snovima. A možete i o javi.
Post je objavljen 27.02.2006. u 22:49 sati.