I.L. Croata: Poštar
Stanovnici moje ulice odavno su primijetili da im poštu donose malo otkvačeni poštari. Blago rečeno. Kad malo odvrtim film, prvi poštar kojeg se sjećam bio je neki dugonogi veseljak čiji je govor bio kao pjesmica. Uvijek je bio vedar, a zbog svoje ukošene visine podsjećao me na jablan koji je vjetar malo nakrivio na jednu stranu. Valjda je torba uvijek bila teška pa ga je vukla udesno. Nikad ne znam što se to dogodi poštarima, kamo odlaze ili zašto dobiju «prekomandu», ali se s vremena na vrijeme pojavljuju novi likovi.
Poslije jablanolikog poštara došao je novi. Jednako veseo i nasmiješen, ali nekako blesast i sirov. Ima oko pedeset godina i očito je u misiji. Kakvoj misiji? Uveseljavanja ženske populacije. Barem on misli da je to uveseljavanje kad u dopodnevnim satima uleti u kuću, gurne nos u kuhinju (u kojoj obično gospođe iz susjedstva na trač-partiji ispijaju svoju jutarnju kavu), prokomentira nešto u smislu koliko ih ima, a kad one upitaju ima li što pošte, odgovara kako danas nema za sve iako bi im on najradije svima dao, bez problema. Jedan od onih s istančanim besmislom za humor.
S vremenom je postalo nemoguće predvidjeti kad će se pojaviti. Jedan dan stigne oko 10, drugi dan u 10.30, a treći dan se pojavi oko 15 sati. Zatim se počeo crvenjeti u licu, nos mu je nabubrio, ali ne od laganja, nego od alkohola. Ili je zarakijao s kakvim društvom kojem je nosio poštu ili se našla kakva usputna čašica, onako s nogu, ali je isparavanje bilo toliko jako da nije smio biti blizu plamena da ne bi eksplodirao.
Kad je već postalo toliko uobičajeno njegovo rock me ponašanje, u posao mu je upao mlađi konkurent, poštarić od nekih trideset i kusur i činilo se da će stvari ipak drukčije izgledati. Neko su se vrijeme naizmjence pojavljivali, a onda je mlađi preuzeo posao. Izgledalo je da će stvari biti vrlo ozbiljne i službene. Sve do prije nekoliko dana.
Pojavio se na našim vratima i donio nekakav paket koji je trebalo platiti pouzećem. Nakon poluslužbena razgovora potpisah da sam preuzela pošiljku i dadoh mu novac. Ne patim od egotripije, ali se katkad neopisivo naježim kad mi određene osobe kažu «ti». Primijetila sam još prije da me naš poštarić odmah prihvatio kao vrlo blisku osobu. «Daj mi se tu potpiši», tepa mi.
I sve bi bilo prilično uobičajeno i nezanimljivo da tog istog dana, nakon dva-tri sata, na naša vrata nije pozvonio čovjek koji živi desetak kuća dalje i da nije donio dvije omotnice koje je poštar ostavio u njegovu poštanskom sandučiću. Budući da smo već navikli na poštarsku zaigranost, prokomentirali smo kako je to samo njima slično i zahvalili donositelju.
No, tu priča ne završava. Otprilike dva sata nakon svega toga pojavio se i drugi susjed koji živi malo bliže. I donio omotnicu. Koju je meštar od pošte ostavio u njegovu sandučiću. Sad smo se već počeli zgražati. Pa taj kao da je naslijepo ostavljao pošiljke, malo mu se pomutilo! Nikad još takvo što nije učinio. Što li mu je došlo u glavu?
A onda je otkrivena velika enigma. Sljedećeg sam dana, vozeći se na posao, krajičkom oka ugledala poštarov motorin. Ispred birtije. I to ne bilo kakve birtije! To je jedna od onih kaubojskih u kojoj lokalni alkosi pridržavaju šank i staklasto bulje u konobaričino poprsje. I sline. To je razlog, dakle! Zato je naš poštar izgubljen u svemiru, zato nam poštu donose susjedi, a tradicija se nastavlja. Kao i većina njegovih prethodnika, i on je čaši vjeran. Bolje da propadne selo nego običaji! Pred njim je svijetla budućnost! Meni se, međutim, smračilo pred očima. I bolje mu je da me ne zatekne kod kuće sljedeći put. Bojim se da bi tad u naslovu posta «Kad poštar 'nazebe'» umjesto «z» moglo stajati «j».
|
