Male kućne čarolije
23.08.2005., utorak
U početku bijaše telefon. Sjećam se, išla sam u niže razrede osnovne škole kad je to čudo stiglo u moju kuću. Bilo je važno javiti se kad zazvoni, a meni je to u početku predstavljalo osobito zadovoljstvo. Samo sam vrebala kad će se začuti taj zvuk ili sam pak smišljala valjan razlog da nazovem prijateljicu. Ipak, nisam zivkala bez razloga. Nakon početnog oduševljenja, telefon je postao sasvim obična stvar, nezanimljiv i običan poput sušila za kosu ili perilice rublja.
Zatim su stigli mobiteli. Moja je susjeda, novopečena studentica i ljubiteljica tehničkih novotarija, sebi nabavila tu napravu koja je tad, za pristojnu cijenu koju je mogla platiti, još uvijek bila veličine prosječne cigle. U to sam vrijeme odbijala pribaviti sebi takvo čudo jer sam to smatrala nepotrebnim. No, malo po malo, kako se «zaraza» širila, a cijene postale pristupačnije, kupila sam mobitel. Bio je to phillips savy, malkice manji od prosječne cigle, ali još uvijek dovoljno opasan ako ga poželite nekome (zlu ne trebalo) «zafitiljiti» u glavu. Bilo je to ljeta Gospodnjeg 2000. Završio je na posljetku u rukama moje mame. Još uvijek ga ima, promijenila je samo bateriju. Vjerujte mi, radi besprijekorno. "Sahranio" je sve nokije, samsunge, sageme i ostale koje smo mi u međuvremenu kupovali i prodavali iz kojekakvih razloga.
Budući da ja valjda pripadam onoj generaciji koja se nekako uvijek nađe na vjetrometini zbivanja u prijelomnom trenutku (uvijek smo mi nekakva prva ili zadnja generacija, nekakva je promjena na vidiku), tako se, i u vrijeme dok sam studirala, nije baš moglo spojiti na internet iz kafića, primjerice. Postojao je Carnet i tek smo tu, zahvaljujući informatičkoj radionici na fakultetu, uspjeli naslutiti čari interneta. No, daleko je to bilo od internetizacije, vlastite adrese i surfanja iz sobe. Imala sam osobno računalo, ali je ono služilo za pisanje seminarskih radova. Toliko je toga bilo da bi ih, samo da je moglo, jadno računalo vjerojatno počelo povraćati. A igličasti je pisač bio poseban trening za čvrstoću živaca.
Nakon fakulteta i prvog honorarnog posla, naravno, zahvaljujući «sponzorima» (čitaj: roditeljima), staro je računalo zamijenjeno novim, jačim, a počelo je i surfanje internetskim prostranstvima.
Danas sam tu gdje jesam. Ništa nisam propustila iako bi mi dosta toga bilo lakše da sam mogla sve to imati i malo ranije. Ipak, ne žalim se. Sve sam stigla.
Sad me pak brine nešto drugo. Nisam internetski freak, ali pristup netu služi svrsi, pa i više od toga. Naime, kao što možete pretpostaviti, daleko je to od onog iskustva s telefonom i poziva s razlogom. I sami znate da za spajanje na internet baš i ne trebate neki poseban razlog. Već ćete ga naći kad se spojite.
Osim ovih komunikacijskih uređaja, postoji i niz drugih kućanskih aparata na koje smo se navikli iako smo i bez njih sasvim normalno sve obavljali. Na perilicu rublja vjerojatno nitko ni ne obraća pozornost. Dok se ne pokvari. Tad nastaje frka jer odjednom imate gomilu rublja koje treba oprati. Majstor, po običaju, slaže da će doći pa se ne pojavi. U međuvremenu imate osjećaj da je sve otišlo dovraga i bestraga. Onda se on konačno pojavi, popravi perilicu, a vama kao da se tog trena odronila stijena s pleća.
Moj slučaj. Živim okružena kojekakvim zagađivačima zraka i posljednjih je nekoliko godina sušenje rublja u dvorištu – prava noćna mora. Osuši se, ali kad ga unesem u kuću, već ima takav miris (a katkad i boju) da ga slobodno mogu vratiti natrag u perilicu. Ta je nevolja bila razlog zbog kojeg se u mojoj kući od prošle godine nalazi sušilica. Bio je to preporod. Rublje koje u jednom danu operem, osušim, a ono je mekano i mirisno.
Pogađate, nešto se dogodilo. Pokvarila se. Majstor je bio prije tjedan dana, pogledao što je, obećao da će naručiti dio koji treba zamijeniti i doći popraviti. Još ga nema. Približava se vikend, a ja moram putovati. Moram oprati rublje. Vrijeme je očajno i ne znam kako ću to stići osušiti. Već polako osjećam nervozu. Kad će se već jednom pojaviti taj majstor. Kako ću ja spremiti stvari za put???
Kad malo zastanem i razmislim, pitam se jesam li ja, jesmo li mi to postali ovisni (ne doslovno, ali dovoljno) o blagodatima nove tehnologije?
Znam da smo normalno živjeli i bez svega toga, ali upravo u tome i je problem, što se čovjek navikne.
|
- 20:53 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
