Vraćam se odmah!

22.07.2005., petak

Eto, konačno se i ja pakiram na zasluženi godišnji odmor. Malo sunca, mora, odmora... Treba mi malo bijega iz poznate sredine, iz ove svakodnevice. Napunit ću "baterije", a onda se vraćam. Nedostajat će mi ovo švrljanje ovuda i komunikacija sa svima koji ovo čitaju i čije blogove ja čitam. No, kad se vratim, bit će još bolji osjećaj...ponovno čitanje, pisanje... Ne znam kako je s vama, ali meni jedan ovakav "odmak" od svakondevice i skupljanje energije morskog plavetnila uvelike pomaže da umirim misli i emocije, da uspostavim ravnotežu koju obično tijekom godine naruši ona životna užurbanost koja nas posvuda prati. E, sad je vrijeme za odmor. Baš sam se nešto prisjetila jedne pjesme koja mi je vrlo draga pa vi malo čitajte, a ima i ispod još materijala za komentiranje. Uhvatim li kakvu morsku priliku za spoj na net, naravno, navratit ću. Dakle, ostajte mi zdravi, veseli i nasmiješeni i do skorog pisanja - pozdrav! Rod Stewart: Rhytm of my heart Across the street the river runs Down in the gutter life is slipping away Let me still exist in another place Running under cover of a helicopter blade The flames are getting higher in effigy Burning down the bridges of my memory Love may still be alive somewhere someway where they're downing only deer a hundred steel towns away Oh rhythm of my heart is beating like a drum with the words "I love you" rolling off my tongue No never will I roam for I know my place is home where the ocean meets the sky I'll be sailing Photographs and kerosene light up my darkness light it up, light it up I can still feel the touch of your thin blue jeans Running down the alley I've got my eyes all over you baby Oh baby Oh the rhythm of my heart is beating like a drum with the words "I love you" rolling off my tongue No never will I roam for I know my place is home where the ocean meets the sky I'll be sailing I'll be sailing Oh I've got lightning in my veins shifting like the handle of a slot machine Love may still exist in another place I'm just yanking back the handle no expression on my face Oh the rhythm of my heart is beating like a drum with the words "I love you" rolling off my tongue Never will I roam for I know my place is home where the ocean meets the sky I'll be sailing Oh the rhythm of my heart is beating like a drum with the words "I love you" rolling off my tongue No never will I roam for I know my place is home where the ocean meets the sky I'll be sailing The rhythm of my heart is beating like a drum with the words "I love you" rolling off my tongue Never will I roam for I know my place is home where the ocean meets the sky I'll be sailing

- 22:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Nema te "cajke"...

19.07.2005., utorak

Nije me opet bilo neko vrijeme doma pa je i blog bio na čekanju. No, nisam zaboravila...skupljala sam dojmove i podijelit ću ih sa svima koji ovo čitaju. Naime, putovala sam opet prema jugu, i opet zbog posla, a ne zbog razonode, ali to ne znači da se i na taj način ne može ukrasti i lijepih trenutaka i u njima uživati. I tako smo se jednog od tih dana kolegica i ja uputile na ručak. U konobu, naravno. Ne na ćevape. Ipak smo u Dalmaciji. I držimo do toga. Stigosmo tamo, a ono pravi primjer koji bi trebao, ne svijetliti, već blještati drugima. Da vide i da se ugledaju. Ne samo što je bila dobra hrana, već je čitav ugođaj bio i više nego sjajan. Glazba - klapske pjesme. Slušamo nas dvije, uživamo. Kad, u jednom trenutku, iza nas, neki domaći dečki sjede za stolom i odjednom, spontano - zapjevaše. Vrlo lijepo i ugodno. Toliko da smo i same onako, sotto voce zapjevale: Da te mogu pismon zvati, ja bi piva, ne bi staja; da se stara jubav vrati, pismi ne bi bilo kraja... Naježila sam se. A kad se naježim, znam da je to "to". I onda pomislim...ma koje cajke!!! Nema te cajke koja bi me tako dirnula kao jedna krasna dalmatinska klapska pjesma. Pa kad mi tamo neka pevaljka čistom ekavicom zaojka: Sedeo je s njom, Metar, dva od moga stola, Pa me preko nje, Gledao k'o da sam gola, Pomislih na mah, O bože kakav muški gad, A ipak pogledom oduzima mi dah... Ode negde s njom, Al' eto ga za pola sata, "Jeli slobodno?"- Pita, a već zalet hvata, A ja kao da, Lepo muško nisam videla do tad Šta god me pita kažem "Da!" Prava kafanska ... I onda krene refren, a čaše polete...ooooj!!! Grozno. I zato mi je drago što me to ne dira. Istina, ne razumijem ljude koje takva pjesma ponese. Oprostite mi na smjelosti, ali neki su stihovi takvih pesama ispod svake razine...glazbene, a i glede inteligencije... Ne znam, očito nisam u tom điru. Možda ja te pjesme ne razumijem, valjda su mi "preteške". No, jedno znam: nema te cajke koja bi me dirnula.... Pa sad vi recite...

- 23:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Ralje

06.07.2005., srijeda

Čini mi se da ovih dana ipak postoji netko za kime se više traga nego za generalom Gotovinom. Naime, ulogu glavnog aktera televizijskih minuta i novinskih redaka preuzeo je, ni manje ni više, nego morski pas. A možda i dva... Da, onaj morski pas o kojem se ovih dana govorilo i pisalo i mislim da svi znate o čemu je riječ. Onaj bogec koji negdje luta Kvarnerskim zaljevom, čini se, a čim se pročulo, nastala je panika. Odmah su se uznemirili duhovi, jer, zaboga, ta krvoločna zvijer pluta negdje u Jadranu bjesomučno tražeći "nešto za prigristi". Odnio vrag šalu, ne gubimo vrijeme, neka počne hajka, a kad ga nađemo...jadna mu majka! No dobro, malo sam zločesta, ali stvarno se pitam kamo sad vode sve te puste dojave o tome gdje je ta životinja viđena i što je zapravo cilj tog bjesomučnog traženja? Zašto imam osjećaj da bi, kad ga lociraju, mogao naglo uginuti "prirodnom smrću"? Valjda bi umro od smijeha vidjevši kakvu je pozornost izazvao. Nije mi jasno čemu sad sve to? Ok, morski pas, čovjekov strah, plivači, turisti....bla, bla... Međutim, postoje i tu neka pravila kojih se valja pridržavati pa se nikome ništa neće dogoditi. Postoje zaštitne mreže u vodi koje štite kupače, a na kraju krajeva, postoji i pristojna udaljenost od obale i dalje od toga ne treba plivati. Sad će još ispasti da su na našim plažama sami ultramaratonci koji su se našli ugroženi pojavom goleme nemani jer, kako će, pobogu, sad plivati dok zvijer vreba?! Bujna je ljudska mašta, a hollywoodska produkcija njezina je hrana. Koliko smo se samo užasa nagledali o tome kako psine proždiru ljude. Pa ti sad vidi... Ma treba ga odmah zatamaniti! Da nije žalosno, bilo bi smiješno... Koliko sam se uspjela informirati, u Jadranu živi tridesetak vrsta morskih pasa i, kažu oni koji znaju više od mene, nisu opasni za čovjeka. Ovo "nisu opasni" ne treba shvatiti doslovno. Naravno da su veliki, naravno da su jaki i mislim da ne postoji osoba koja bi htjela iskušavati sreću u susretu s njima. No, isto tako svi znamo da postoje mjesta na kojima se možemo bezbrižno kupati pa nema potrebe za bilo kakvim eksperimentima. Na kraju krajeva, i oni su plašljivi. Privlači ih, kao što svi znamo, miris krvi i tada su nasrtljivi, a razjare se kada su ugroženi. Na svijetu postoje četiri vrste opasnih morskih pasa koji napadaju ljude. Među njima je i velika bijela psina koja, kažu, dolazi i u Jadran. Kostelj, gorostasna psina, modrulj, mlat...neke su vrste koje borave u Jadranu. Još je jedna zanimljivost koju treba spomenuti. Naime, ona poznata leđna peraja morskog psa, koja viri iznad površine (a takvu asocijaciju imaju manje-više svi, čim se spomene morskog psa), dakle, ta je peraja zapravo vrlo rijetka pojava, odnosno rijetko se uopće događa da morski pas pliva toliko blizu površine. I na kraju, moram spomenuti da su upravo zbog predrasuda i inih drugih razloga jadranski morski psi ugrožene životinje. Čovjek ugrožava njih mnogo više nego oni njega. I još nešto, oprostite mi na drskosti, ali čini mi se da je veća vjerojatnost da čovjeka u vodi raskomada netko tko se bjesomučno iživljava gliserom, nego da se odjednom među kupačima pojavi velika bijela psina. Osim ako to nije ime kakvog plovila. Vi ćete, naravno, napisati što mislite.

- 23:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Furešti

04.07.2005., ponedjeljak

Dakle, vratila se i ja. Bila malo na našem plavom Jadranu. I sad vjerojatno mislite kako sam se kupala i uživala u blagodatima klime, ali od toga - ništa. Obveze su bile jače. Ni prst u more umočila nisam!!! E, sad znam kako je onima koji život provedu uz more pa kažu da se rijetko u njemu kupaju. Kupala sam se, ali jedino u kadi i u znoju lica svog. Tu i tamo uhvatila malo vremena za šetnju, ali ne i za izležavanje na plaži, kao što bi priličilo jednoj kontinentalki kad dođe na more. No, i tu se priča komplicira jer i nisam baš po svemu i u cijelosti ni kontinentalka budući da sam mišanca juga i sjevera. Tako se zapravo na jugu i ne osjećam strano, već mi je to povratak korijenima. Međutim, stigli su i furešti na jug. I promatrala sam tako svijet oko sebe, strance, i malo razmišljala o njima i o nama Hrvatima koji se susrećemo s njima tih ljetnih mjeseci na našoj obali. Vozim se tako neki dan gradskim busom, kad, na autobusnoj postaji ulaze u bus mladić i djevojka noseći na sebi goleme ruksake, i sprijeda i straga. Natrpani, jedva se naziru ispod toga. Nisam uspjela dobro čuti jezik kojim su govorili, ali čini mi se da su bili ili Česi ili Poljaci. I uđu oni tako u bus, stanu sa strane koliko kod je bilo moguće, tako da ostalima ne zapriječe prolaz, a da ipak imaju mjesta sa svim tim stvarima. No, jedan je stariji gospodin sjedio u njihovoj blizini i očito su mu, na prvi pogled, zasmetale njihove torbe (iako je imao dovoljno mjesta). Napisala sam na prvi pogled jer očigledno ipak nije bio problem u torbama, koliko u tome što se on osjećao pozvanim da prokomentira situaciju i da im malo prigovara i "da se moramo malo naučiti demokraciji" , reče. E, sad, koliko je bilo komično to što je htio ispasti važan, toliko je bilo i tragično što uopće spominje takvo nešto u kontekstu te situacije. Čini se da je kritiku, kao bumerang, uputio sam sebi. Zašto su mu zasmetali ti mladi turisti? Bili su vrlo pristojni, simpatični, nasmiješeni i rumeni od sunca. Došli su k nama i o svojim će dojmovima pričati i drugima. Trebamo li se prema njima odnositi kao prema nužnom zlu koje nam, eto, ipak donosi kakvu-takvu zaradu? Ili još gore, ružno se ponijeti prema njima samo zato što nam se čini da neće ostaviti mnogo novca jer nisu bogataši koji će dobro odriješiti kesu. Kakvu sliku gradimo o svojoj domovini? I kako to činimo? Ljubaznošću, osmijehom, komunikacijom ili arogancijom, zanovijetanjem i davanjem do znanja da su nam oni samo tlaka, ali kad su već tu, barem da se nešto onda zaradi. Da se razumijemo, bez obzira na sve, ni ja ne volim one koji za sobom na plaži ostavljaju smeće i ponašaju se kao divljaci, a i takvih ima. Njih treba naučiti redu, no i za to postoji način. Radije im nekom gestom ukazati da se trebaju posramiti svog ponašanja, nego se spustiti na njihovu razinu pa im tumačiti tako da i sami ispadnemo neandertalci. Za sve postoji način. No, čini se, neki se nikako naučiti toj demokraciji. Zanima me samo kakve će biti bilance na kraju ove sezone i hoćemo li i ove godine "ostvariti rekordan broj noćenja" kao i do sada ili ćemo u novinama čitati o aferama koje nam trebaju odvući pozornost od stvarnih životnih pa i turističkih problema. A čini se da upravo njih ima rekordan broj... Hoće li me tko razuvjeriti?

- 23:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #