Nije me opet bilo neko vrijeme doma pa je i blog bio na čekanju. No, nisam zaboravila...skupljala sam dojmove i podijelit ću ih sa svima koji ovo čitaju.
Naime, putovala sam opet prema jugu, i opet zbog posla, a ne zbog razonode, ali to ne znači da se i na taj način ne može ukrasti i lijepih trenutaka i u njima uživati.
I tako smo se jednog od tih dana kolegica i ja uputile na ručak. U konobu, naravno. Ne na ćevape. Ipak smo u Dalmaciji. I držimo do toga.
Stigosmo tamo, a ono pravi primjer koji bi trebao, ne svijetliti, već blještati drugima. Da vide i da se ugledaju. Ne samo što je bila dobra hrana, već je čitav ugođaj bio i više nego sjajan.
Glazba - klapske pjesme. Slušamo nas dvije, uživamo. Kad, u jednom trenutku, iza nas, neki domaći dečki sjede za stolom i odjednom, spontano - zapjevaše. Vrlo lijepo i ugodno. Toliko da smo i same onako, sotto voce zapjevale: Da te mogu pismon zvati, ja bi piva, ne bi staja; da se stara jubav vrati, pismi ne bi bilo kraja...
Naježila sam se. A kad se naježim, znam da je to "to". I onda pomislim...ma koje cajke!!! Nema te cajke koja bi me tako dirnula kao jedna krasna dalmatinska klapska pjesma. Pa kad mi tamo neka pevaljka čistom ekavicom zaojka:
Sedeo je s njom,
Metar, dva od moga stola,
Pa me preko nje,
Gledao k'o da sam gola,
Pomislih na mah,
O bože kakav muški gad,
A ipak pogledom oduzima mi dah...
Ode negde s njom,
Al' eto ga za pola sata,
"Jeli slobodno?"-
Pita, a već zalet hvata,
A ja kao da,
Lepo muško nisam videla do tad
Šta god me pita kažem "Da!"
Prava kafanska ... I onda krene refren, a čaše polete...ooooj!!!
Grozno. I zato mi je drago što me to ne dira. Istina, ne razumijem ljude koje takva pjesma ponese. Oprostite mi na smjelosti, ali neki su stihovi takvih pesama ispod svake razine...glazbene, a i glede inteligencije...
Ne znam, očito nisam u tom điru. Možda ja te pjesme ne razumijem, valjda su mi "preteške".
No, jedno znam: nema te cajke koja bi me dirnula....
Pa sad vi recite...
Post je objavljen 19.07.2005. u 23:39 sati.