< srpanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Nema te "cajke"...

19.07.2005., utorak

Nije me opet bilo neko vrijeme doma pa je i blog bio na čekanju. No, nisam zaboravila...skupljala sam dojmove i podijelit ću ih sa svima koji ovo čitaju.
Naime, putovala sam opet prema jugu, i opet zbog posla, a ne zbog razonode, ali to ne znači da se i na taj način ne može ukrasti i lijepih trenutaka i u njima uživati.

I tako smo se jednog od tih dana kolegica i ja uputile na ručak. U konobu, naravno. Ne na ćevape. Ipak smo u Dalmaciji. I držimo do toga.
Stigosmo tamo, a ono pravi primjer koji bi trebao, ne svijetliti, već blještati drugima. Da vide i da se ugledaju. Ne samo što je bila dobra hrana, već je čitav ugođaj bio i više nego sjajan.

Glazba - klapske pjesme. Slušamo nas dvije, uživamo. Kad, u jednom trenutku, iza nas, neki domaći dečki sjede za stolom i odjednom, spontano - zapjevaše. Vrlo lijepo i ugodno. Toliko da smo i same onako, sotto voce zapjevale: Da te mogu pismon zvati, ja bi piva, ne bi staja; da se stara jubav vrati, pismi ne bi bilo kraja...

Naježila sam se. A kad se naježim, znam da je to "to". I onda pomislim...ma koje cajke!!! Nema te cajke koja bi me tako dirnula kao jedna krasna dalmatinska klapska pjesma. Pa kad mi tamo neka pevaljka čistom ekavicom zaojka:
Sedeo je s njom,
Metar, dva od moga stola,
Pa me preko nje,
Gledao k'o da sam gola,
Pomislih na mah,
O bože kakav muški gad,
A ipak pogledom oduzima mi dah...
Ode negde s njom,
Al' eto ga za pola sata,
"Jeli slobodno?"-
Pita, a već zalet hvata,
A ja kao da,
Lepo muško nisam videla do tad
Šta god me pita kažem "Da!"


Prava kafanska ... I onda krene refren, a čaše polete...ooooj!!!
Grozno. I zato mi je drago što me to ne dira. Istina, ne razumijem ljude koje takva pjesma ponese. Oprostite mi na smjelosti, ali neki su stihovi takvih pesama ispod svake razine...glazbene, a i glede inteligencije...

Ne znam, očito nisam u tom điru. Možda ja te pjesme ne razumijem, valjda su mi "preteške".
No, jedno znam: nema te cajke koja bi me dirnula....
Pa sad vi recite...
- 23:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #