Prijateljstvo

26.06.2005., nedjelja

«Gdje si?» pošalje mi prijatelj poruku večeras. «Doma sam», odgovorim. «Ideš van?», pita me hoću li na zrak jer je konačno malo osvježilo nakon cjelodnevne paklene vrućine. «Vani sam», odgovorim duboko udišući dašak povjetarca, gotovo s nevjericom.
Više nam ne trebaju višestruko složene rečenice da bismo se sporazumjeli. Poznajemo se od djetinjstva i katkad mi se čini da jedno drugome možemo pročitati misli. U situaciji kad ne želimo da nas «provali» netko sa strane, dovoljne su samo asocijacije, kao šifre, da bismo se sporazumjeli.

Uskoro je stigao i počeo je naš uobičajeni, svakodnevni razgovor pa je spomenuo da je dobio neku lovu na kladionici i hajde, idemo na sladoled! «Nagovorio si me», «dugo» je trajalo moje razmišljanje.
Pošli smo po sladoled, polako se vozili gradom. Usput sam mu nabrojila sve što sam trebala jer se gotovo dva dana (!) nismo vidjeli pa sam iskoristila priliku. Čista bratsko-sestrinska grintanja. Vozeći se tako i propisno se trudeći da mi lješnjak i vanilija ne pobjegnu iz korneta, gledam oko sebe ne bih li ugledala neko poznato lice. I tako mi padne na pamet...

Koliko su me samo puta poznati i manje poznati pitali je li on moj dečko. Ja bih se na to uvijek samo nasmijala i odmahula glavom. Toliko su nas spajali i združivali još od osnovne i srednje škole da mi je već doista smiješno. No, mnogi su taj smijeh tumačili kao nekakvo polupriznanje naše «mračne» tajne, a baš su je, eto, otkrili i sve znaju.

Bubi, moj dečko? Mo'š mislit'! Oduvijek smo frendovi i nikad se nismo drukčije gledali. Odrasli smo zajedno i toliko smo toga proživjeli i preživjeli. Bilo je tu njegovih i mojih uspona i padova, sreće, tuge, ali ništa više od prijateljstva. Nema tu one privlačne zagonetnosti i otkrivanja nečeg novog, što je čar zaljubljivanja. Valjda nas dvoje previše znamo jedno o drugom, he, he!

U ulici mog djetinjstva uvijek sam se družila s dečkima jer je njih bilo više nego nas cura. I uvijek su nas jednako uvažavali kao i mi njih. Sve smo zajedno proživljavali: od dječjih igara, penjanja po drveću pa do igranja nogometa i odrastanja u onim nezgodnim ratnim vremenima. Imala sam i prijateljice, naravno, i još uvijek ih imam, ali dečki su se isto tako u mnogim situacijama dokazali kako su istinski, pouzdani, pravi prijatelji. No, vrijeme je učinilo svoje, život je pred nas postavio svoje zahtjeve, svatko je krenuo svojim putem. Mnogi su se od njih oženili i danas imaju svoju djecu. Ne provodimo više toliko vremena zajedno, ali i dalje smo prijatelji, i dalje nas vežu zajedničke niti.

Jedino Bubi i ja, najstariji dečko i najstarija cura u ulici, kako se obično zezamo na svoj račun, još uvijek provodimo mnogo vremena zajedno. Mnogima i dalje nije jasno «u kojoj smo fazi», ali nama je to savršeno dobro poznato. Uvijek smo bili i još uvijek smo – samo prijatelji. Vjerujem u takvo nepomućeno prijateljstvo između muškarca i žene. To ne znači da Bubi nije privlačan, naprotiv, cure ga vole, ali ja sam ga uvijek gledala samo očima prijateljstva, a tako i on mene.

Vjerujete li vi u takvo prijateljstvo između muškarca i žene, koje uvijek ostaje samo na toj razini?

P.S. Moram otputovati, ali vraćam se za 6 dana s novim doživljajima. Pozdrav i do pisanja!

- 23:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Prijateljstvo

26.06.2005., nedjelja