Što je pjesnik htio reći?
11.06.2005., subota
Čitajući komentare na post o komunikaciji, naišla sam na jedan koji mi je baš dao ideju za ovaj post. Naime, gdy je spomenuo ono vječno pitanje «što je pjesnik htio reći». Mislim da smo se svi mi toliko često susretali (ili se još susrećemo) s tim pitanjem da nam se već popelo na glavu. Razlog isto tako svi znamo. Naime, tko uopće može znati što je pjesnik u tom trenutku mislio? Uz ovo prethodno, mislim da smo i ovo pitanje jako često postavljali i sebi i drugima.
Svaki je pjesnik izrekao ono što je mislio, a shvati ga tko shvatiti može - to je misao koju davno pročitah. Autor je u određenom trenutku napisao to što je napisao i izrekao svoje misli. Moj je stav da točne interpretacije nema. Vi se, naravno, ne morate složiti s mojim mišljenjem, ali ja ću ga obrazložiti.
Nakon što pročitamo neko djelo (pjesmu), u nama će izazvati određenu reakciju. Dojam. Bilo da je riječ o tome da nam se svidjela ili da nam nije po volji, raspoloženju ili ukusu. Neizbježno je da dojam postoji, kakav god bio. I to je naše pravo. Pravo na subjektivan doživljaj. Naša vlastita sloboda doživljavanja, a to nam nitko ne može uskratiti. I ne smije.
Sad će se vjerojatno neki zapitati čemu onda one puste interpretacije pjesama koje se nalaze u udžbenicima i zašto nas je profesor iz hrvatskog uvijek gnjavio svim onim pitanjima nakon pročitane pjesme.
Time smo (ma koliko se to nekima činilo čudnim) zapravo učili izraziti vlastite misli i osjećaje i to tako da nas i drugi razumiju kad nešto želimo reći ili obrazložiti. Dobri bi profesori uvijek trebali omogućiti učenicima takvu vrstu vježbe izražavanja i pritom im pomoći pravilno oblikovati misao da ona bude jasna i svima razumljiva, zar ne? Naravno, pod uvjetom da ima posla sa zainteresiranim učenicima koji se ne trude samo pokvariti profesoru svako nastojanje da ih nečemu nauči. Iako, i to treba spomenuti, ima i svakakvih profesora i svakakvih učenika, svi to znamo. No, neću sad o tome. Vraćam se pitanju «što je pjesnik htio reći».
Najlakše je odmahnuti rukom i reći «tko zna što je mislio». To onda ne zahtijeva nikakav trud od nas i nikakvo promišljanje. Linija manjeg otpora. Međutim, za sve što želimo razumjeti, shvatiti pa i doživjeti – potrebno je malo napora.
Sad dolazim do činjenice da nam, osim što imamo pravo na vlastiti dojam koji nam nitko ne može oteti, doživljaj može biti potpuniji ako znamo u kojim je okolnostima nastala pjesma.
Zbog toga je važno znati štogod i o pjesnikovu životu. Drugim riječima, ako znamo da je Tin Ujević bio boem i da je dio života proveo u Parizu, usamljen i daleko od domovine, a da je tamo napisao pjesme za zbirku Lelek sebra - među kojima je i Svakidašnja jadikovka (a napisao ju je sa 25 godina), onda je zapravo vrlo lako shvatiti što je htio reći tom pjesmom. Jednostavno - budimo subjektivni. Pokušajmo zamisliti sebe u situaciji u kojoj smo daleko od svih koje volimo i koji su nam dragi, osjećamo se usamljeni, otuđeni, razočarani u nekom životnom trenutku i nemamo nikoga s kim bismo to podijelili, kome bismo se požalili, čiju bismo ljubav osjetili, a žudimo za ljubavlju.
Ne zvuči baš sjajno, zar ne?
Stvar je samo u tome što je Ujević (kao što to pjesnici čine) sve to izrekao stihovima. Svi mi na neki način iskazujemo svoje raspoloženje i osjećaje. Netko se ljuti, viče, netko pjeva, netko se bavi sportom pa i na taj način oslobađa svoju energiju. Pjesnici samo nastoje pronaći lijepe ili barem neobične riječi, stihove, kojima će to iskazati. Koliko im to uspijeva, ovisi o njihovu umijeću, nadahnuću kako se ljepše, neobičnije izraziti. Zbog toga postoje metafore, epiteti i ostala stilska sredstva. Umijeće je izreći ono što osjećate, a da to istodobno bude i lijepo i osjećajno i skladno i da se više ili manje podudara u slogovima... Elem, umjesto da kaže «koji mi je jarac noćas, o čemu ja to razmišljam», Ujević je rekao «noćas se moje čelo žari». Pa da je to tako jednostavno, svi bismo bili pjesnici. E, zato su oni umjetnici izražavanja. Osim toga, pročitala sam jednom negdje kako su najljepše one stvari u kojima je «riječima tijesno, a mislima široko».
Nama je dopušteno prosuditi koliko nam se sviđa način na koji je netko uspio izraziti svoje osjećaje i doživjeti pjesmu subjektivno, poistovijetiti se s onim što izražava jer, sve su to osjećaji s koje svi mi, manje ili više intenzivno, u životu doživimo.
Zato, pustimo «što je pjesnik htio reći». Rekao je. Trebamo samo dopustiti da poruke dopru do nas, a pročitamo li štogod i o pjesniku, bit će nam jasnije što ga je moglo ponukati da o tome piše. Drugim se stvarima ne treba zamarati.
Odabiremo ono što želimo čitati, što nam se sviđa. Pa i oni koji ovo budu čitali – to je njihov izbor. Onaj tko nije zainteresiran, nitko ga ne prisiljava. Ostali su pozvani reći što misle ovoj temi ili pitati ako sam nešto ostavila nejasno.
|
- 20:34 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
