....................
Znanost je, dakle, jedna od napasti današnjoj vjeri: To nije znanstveno, dakle ne postoji! ( vidi prošli post).
Znanost je danas zavladala i moćna je, ali nije svemoćna. Ona ima svoje granice i to pošteni znanstvenici priznaju, i to ne samo one granice da još nije sve otkrila nego i principijelne granice tj. priznaju nemogućnost da se prirodoslovljem prodre u ono prije same eksplozije i toga velikog praska. A i tu teoriju velikog praska je 1927. god. smislio svećenik mons. Lemaitre, kao što je i okretanje zemlje oko sunca ustvrdio svećenik Nikola Kopernik. Na početku su mu se rugali, a kasnije su vidjeli da je to jako smisleno. Dakle, ne treba se bojati toga dojma svemoći znanosti. Bog je jedini svemoguć.
Drugo što ometa našu vjeru u današnje vrijeme jest
uzdizanje čovjeka na prijestolje koje mu ne pripada. Nije čovjek apsolutno biće koje ne bi potrebovalo nikakve mjere ni vjere. Danas mnogi misle da su oni izvorište vrijednosti te da nema nečega objektivnoga što ne bi ovisilo o njima; dakle, vrhunska je norma čovjek koji tako misli.
Ima kod nas udruga Protagora. Oni hoće diktirati što je dobro a što je loše. Kažu da nema nekog važećeg morala kojeg čovjek ne bi smio prekršiti jer čovjek je navjeća vrijednost. Zato se danas veliča individualizam i liberalizam. Nije više Bog mjera svih stvari kako kaže Platon i kako piše u Bibliji, nego je čovjek mjera i mjerilište svega što postoji kao i onoga što ne postoji. Tako misle današnji slobodnjaci i zato uopće nije čudno da je i Crkva sa svojim naukom nešto strano i tuđe modernom čovjeku koji se stavio na mjesto Boga i svakog vječnog i opće vrijedećeg moralnog reda i zakona. Takvima je Bog nešto strano i tuđe. Dakle, čovjek odobrava što bi smjelo biti i što ne bi smjelo biti.
Umjesto objektivne istine stupa na snagu subjektivnost, dakle – meni se tako čini – ja to nazivam „meničinizam“ – meni se tako čini, ili „otprilikizam“ – otprilike je to tako. Susreo sam neki dan jednog svećenika kojemu sam predavao filozofiju na KBF i on meni kaže, profesore, vi ste nama rekli, tko sada studira „otprilike“, imat će kasnije „neprilike“. I mi kršćani se moramo potruditi da nekako preciznije a ne samo "otprilike" i mislimo i da se onda možemo adekvatno suprotstaviti pravim pojmovljem protiv onih koji udaraju na naše temeljne istine.
Vladimir Solovjev, glasoviti ruski filozof, koji je prvu knjigu izdao u Zagrebu pa je onda išao i u Đakovo Strossmayeru, cijelog se je života trudio da ujedini sve kršćane. I kazao je ovako:
Kršćanstvo će ili nestati ili mora početi misliti!
Kršćani moraju početi misliti i razmišljati i upotrebljavati taj dar koji su dobili od Boga. Ako pogledamo malo darove Duha Svetoga, koliko ih je o znanju i spoznaji? Četiri! Mi kršćani ne bismo trebali darove Duha Svetoga selektivno birati pa uzeti samo nešto. Treba ih sve uzeti pa onda cjelovito živjeti.
Treća poteškoća današnjoj vjeri jest postojanje zla.
Zlo se više ne podnosi strpljivo tako da bi ljudi vjerovali da Bog može i zlo okrenuti na dobro ili da preko podnošenja zla mogu sazrijeti dobri ljudi.
Danas je zlo skandal za ljudsku inteligenciju; ne može ona podnijeti to da ne može riješiti sve probleme. Zato današnji čovjek ne prihvaća Boga koji dopušta da se nešto tako neprihvatljivo događa pametnim ljudima.
Ako postoji nešto tako neprihvatljivo, onda treba dragoga Boga otpisati kao vjerodostojna kad on, eto, ne može riješiti sve te stvari. A to da nekima zlo pripomogne da postanu više dobri – to je činjenica. Ima tu jedna gospođa koja je oboljela od raka pa ide na kemoterapije, ali je kazala, meni je trebalo dugo dok sam to prihvatila i predala se posve u Božje ruke. Naravno, radi sve što može da bi ozdravila, ali je stavila svoj život u Božje ruke. Dakle, i zlo može pripomoći čovjeku ako ga prihvati i ispravno shvati.
Dakle, nerazumljivost zla i patnje stavlja na kušnju našu vjeru.To je kamen spoticanja mnogim ateistima a ni nama nije baš svejedno, jer treba izdržati u tome zlu i ne odustati jer jedini koji je pobijedio zlo je Isus Krist. I Njega treba držati za ruku. Ljetos sam držao duhovne vježbe u Varaždinu uršulinkama i tamo na hodniku pobožne sestrice stavile su jedan citat Ivana Pavla II. koji kaže poprilici ovako:
Nisu sveci oni koji su savršeni i stalno hodaju svijetom bez ijedne pogreške. Nisu to sveci. Takvih ni nema. Sveci su oni koji uz svoje pogreške ipak vjeruju da ih Bog može spasiti i drže se Bogu za ruku. Pa idu i ne puštaju Božju ruku štogod da se dogodi.To su pravi sveci.
Tako ćemo se i mi na taj način držati Bogu za ruku pa makar nas pogodilo bilo kakvo zlo. Čovjek postavlja, dakle, Bogu upitnike na koje On, navodno, ne može odgovoriti. Ako je tako nemoćan, onda On i nije Bog. Tako govore ti napasnici. Tu se pokazuje umišljeni triumf ljudske umišljene inteligencije nad „nemoćnim“ Bogom. Naravno, nemoćan je onaj Bog koga su ljudi stvorili na svoju sliku. Najprije ga nemoćni zamisle a onda mu se rugaju, zapravo, rugaju se svome uratku ili izdjelku. Tu trebamo biti kritični glede tih napada.
Četvrta napast današnjega vremena su negativna iskustva i loši primjeri: i tvoj i moj, i svećenika i laika i biskupa i papa. Zaboravlja se da Crkva nije skup svetaca. Nije ovo danas ovdje udruga svetaca nego udruga grešnih ljudi kojima nije cilj biti još grešniji nego kojima je cilj tražiti spasenje i popravke i biti duhovniji. Ova će naša duhovna obnova sigurno pripomoći našoj hodočasničkoj naravi. Čovjek je
hodočasnik pa kad "hodom časti" dragoga Boga, kad recimo pođe na Bistricu – tamo se ljudi ispovijedaju, mole, događaju se obraćenja i susreti s Bogom ako ljudi tamo pođu cijelim bićem, i tijelom i dušom. Ljude zbunjuju, dakle, loši primjeri. Dok sam bio mlađi, mi smo čitali životopise svetaca i tu nismo pobirali loše primjere. Danas ljudi njuškaju po smeću i traže ono što ne valja umjesto da traže dobre primjere. Ako tražiš dobre primjere, naći ćeš ih. Ako tražiš loše, naći ćeš i njih. Međutim, zašto su oni loši primjeri odmah na prvim stranicama novina i u prvim vijestima? Koji apetit i ukus ima naše vrijeme? Izgleda da se više traži ono što ne valja i to, evo, zašto: u lošim stvarima drugoga čovjek traži opravdanje za svoje pogreške i grijehe..."kad oni mogu, nisam ni ja najgori... uh, što ima tamo svega... još smo mi dobri prema njima...." - tako se razmišlja.
Isplati se dobre primjere davati i cijeli život moliti za obraćenje. Neki se ispovijede i obrate u zadnji čas prije smrti. Jedna je gospođa cijeli život molila da joj se muž obrati. Svaki je dan na misi bila i molila župnika neka bude kraj telefona jer joj je muž jako bolestan i možda ipak pristane da se ispovijedi. I negdje oko 11 sati noću zazvoni telefon. Gospođa zove jer je muž pristao da se ispovijedi. Treba dakle vjerovati u molitvu i dobre primjere.
Vi ste, Bogu hvala, Molitveni vijenac i nemojte misliti da to nema danas učinka. I danas molitva može brda valjati i rušiti.
Peta kušnja današnje vjere je poremećeno prenošenje vjere. Kome ćeš ti danas svjedočiti i na koji način? Naime, stil života se je u obitelji toliko promijenio da se teško nalazi vrijeme za zajedničku molitvu. ( A televizor tamo uvijek klepeće!) Što je sada središte u obitelji? Ni televizija više nije jedino središte jer televizori se nalaze u svim sobama. I svak ima svoj kompjutor i u njega bulji. I to je jedna od razjedinjenosti u obitelji. S pravom se možemo pitati:
Ljudi, u što ste vi prije gledali dok nije došao kompjutor? Gledali smo jedni u druge....
To danas nedostaje. Vrijeme za zajedničku molitvu i razgovore o životu u svjetlu evanđelja. Stoga se gubi ono vjersko i duhovno ozračje u kojima bi mladi mogli pravo dozrijevati. Ne samo da se gubi ono vjersko nego se gubi i ono ljudsko. Premalo je komunikacije. Kod tolikih sredstava komunikacije, komunikacije je sve manje. Manje je blizine i topline roditeljskog doma, pa se sve više ne razumije ni Isusova molitva ni Gospino Pozdravljenje kao ni Josipova radionica. Teško je danas povući konce pa onda sve u jedno spojiti.
Otuda se odmah nameće i šesta nevolja za vjeru, a ta je da se mnogi vjernici danas tako sekulariziraju da poprimaju stilove života koji niti pogoduju vjeri niti se vidi da vjera na takav život ima neki utjecaj. Kako živimo mi kršćani? Heidegger je rekao da je današnje vrijeme dosta plitko vrijeme. Zašto? Kaže se:
danas se tako živi... , a ne – ja tako živim, ja sam izabrao da tako živim, danas SE ne moli u obiteljima, danas SE gleda to i to, danas JE stil ovaj.... dakle, naglasak je na
danas SE... mi smo se izgubili u nečem neodređenom. Mi se moramo odrediti prema svijetu i drugim osobama i na kraju krajeva prema Bogu. Nažalost, mi smo prihvatili načine kako se danas živi i radi, kako se danas u obiteljima postupa ...
Isto tako nije od manjeg utjecaja sedma kušnja vjere a ona se sastoji u tome da se
seksualni moral u nekima toliko izmijenio da onaj izvorni eros ne služi otvaranju prema drugima i konačno prema Bogu koji pročišćuje naše težnje i daje im konačni smisao i utemeljenje pretvarajući ih u agape. Eros valja pročišćavati. Mi priznamo da smo mi tjelesna bića, ali znamo da nas je Bog stvorio i da nam je dao zadaću da se treba taj naš početni eros, koji nas otvara prema drugima, pretvoriti u agape i istinsku ljubav. Ukoliko se eros ne pretvori u ljubav, u onu dobrohotnu ljubav, onda je to nezrela obitelj koja će se lako raspasti. Rekao sam više puta mladencima: Nemojte se vi vjenčavati samo pod jednim vidikom nego cjelovito, dakle, pod svim vidicima tj. mladić sa čitavom djevojkom, sa svim njezinim težnjama i čežnjama i ona isto tako. Ako se oni nađu kao osobe, onda će oni pregrmjeti sve nevolje. Ako se vjenčaju samo pod vidikom da se on ili ona njemu sviđa, onda kad sviđanje prestane, kad zaljubljenost malo splasne, onda nastaju problemi i on se pojavi s novom curom a ona s novim dečkom. Zašto? Zato što se nisu vjenčali cjelovito.
Ta kušnja što se tiče seksualnog morala hoće otrgnuti našu djecu od obitelji i onda će oni njima pokazati da su oni tjelesna bića i postupat će s njima kao s biološkim stanicama koje trebaju čuvati svoje biološko zdravlje, a ne da oni imaju neke više vrednote i da moraju kao ljudi gospodariti svojim tijelom kao s darom kojeg treba upotrijebiti kao dar jedan drugome kad se vjenčaš.
Naše tijelo je Božji dar i tako ga treba razumjeti. Danas je nastupila opća seksualiziranost pa ona živi kod dečka ili on kod nje i nitko ne zna tko je komu žena ili muž. Nema reda i društvo nije zdravo i nije ono pred Bogom ono što treba biti.
Mi kršćani moramo nastojati oko sebe stvarati jednu atmosferu i žrtve. Ne možeš ti ostati to što jesi ako ne znaš sebi dati reda i ako ne znaš za svoje granice. Ako netko misli da je bezgraničan u ograničenom svijetu, on mora nastradati. Ako netko zastupa antiautoritativan odgoj i djeci sve dopušta – to je potpuno pogrešno jer mi imamo svoje granice i svaki čas se s njima sudaramo i moramo ih poštivati. Ako ne poštujemo svoje granice, onda ćemo propasti.
Bez obzira na sve kušnje i teškoće put prema spasenju je prohodan!
Tim je putem prošao Isus Krist i ako ga mi dobro utabamo,
pokazat će se i drugima da i oni to mogu!
.............