Molitveni vijenac Kraljice obitelji

Kako je bilo na duhovnoj obnovi?
Evo detaljnog izvještaja:

Voditelj je bio naš duhovnik, don Ante Stojić, salezijanac.



Važna tema i poznati i cijenjeni duhovnik kao i potreba mnogih od nas da opet napunimo svoje duhovne baterije - sve je to dovelo u Siget tog dana lijepi broj zainteresiranih.



Bilo nas je oko 160.




Na početku smo zazvali Duha Svetoga i zapjevali himnu Kraljici obitelji moleći ju da i ona bude ovdje s nama i da nas podrži u našim nastojanjima oko obnove svog života.
Sve pjesme je na sintesajzeru pratila gđa Snježana Kovač.

Prvo razmatranje:

Što je molitva?

Čovjekovo unutarnje raspoloženje je već nekakva molitva. Kad smo raspoloženi slušati Božju riječ, kad smo raspoloženi iznutra govoriti Bogu molitvu i biti pred Bogom sve je to već zapravo molitva. U Bogu se mičemo i jesmo, kaže sv. Augustin.

A jedna od važnijih definicija molitve jest upravo to :
Molitva je moj odnos prema Bogu.
Kakav je moj odnos prema Bogu, takva je i moja molitva. Ako čovjek nema ništa s Bogom, onda on ni ne treba moliti. Njemu je molitva suvišna i nepotrebna. I kad bismo i takvom čovjeku, ateistu, govorili o molitvi, vjerujem da bismo u njemu probudili osjećaj, da to što mi govorimo, njega ponižava. Zašto bi se on nekomu molio? Današnji se čovjek ne voli nikomu moliti. On je toliko samosvjestan i samostalan, da on želi svoj život uzeti u svoje ruke, kao što uzme volan kad vozi auto i auto ide tamo kamo on hoće. Ne želi da itko upravlja njegovim životom jer misli da je on gospodar života. Moliti bi za njega bilo beskorisno poniženje jer je njegov odnos prema Bogu nikakav.
Ali kad moli čovjek koji vjeruje, onda se postavlja prvo pitanje, kakav je on vjernik. To ćemo lako doznati ako pratimo njegov odnos prema Bogu u kojega on vjeruje.
Taj odnos može biti izvanjski pa ga možemo vidjeti, i može biti unutarnji i ne možemo ga vidjeti, ali on se na ovaj ili onaj način svejedno odraža na našoj vanjštini.
I zato se i mi kršćani ispitujemo. I ovaj susret ima tu plemenitu zadaću da nas malo ispita pred Bogom kakvi smo vjernici, kako molimo, jesmo li zadovoljni sa svojom molitvom i kakvo je naše molitveno iskustvo. Molitve doduše, mogu imati poopćeno značenje, kao kad kažemo da je molitva odnos prema Bogu. Svi mi koji se molimo, zauzimamo jedan odnos prema Bogu. Ali kakav je taj odnos? Svi mi molimo, ali kako molimo? Jesmo li sami zadovoljni sa svojom molivom i je li Bog zadovoljan sa našom molitvom?
I ono što je osobito važno: Rastemo li mi molitelji pred Bogom? Idemo li naprijed s molitvom? Da bismo mogli rasti i da bi molitva mogla biti djelotvorna u našem životu i da bismo mogli napredovati u duhovnom životu i unaprjeđivati ga, prije svega trebamo moliti, a odmah zatim ispravno moliti.
On to može činiti na stotine najrazličitijih načina. Koliko je nas ovdje, toliko je takvih različitih molitelja.
Postoje i neke formalne molitve kojima se mi molimo Bogu. One su nam zajedničke. Očenaš je zajednička molitva svih kršćana: i na istoku i na zapadu, i kod katolika i pravoslavnih i protestanata. Ima stvari po kojima se razlikujemo međusobno, ali u molitvi Očenaša mi smo zapravo svi u zajedništvu. Mi odijeljeni, nažalost i suprotstavljeni ponekad jedni drugima, jedno smo kad molimo Očenaš. Zato što je istina da smo svi djeca Božja. Kakvigod da jesmo, Bog je naš Otac. Mi se odnosimo prema Bogu kao djeca prema ocu. To je temeljno čovjekovo iskustvo. Svi imamo roditelje, žive ili pokojne, svejedno; pred Bogom su svi živi. Pred Bogom nema mrtvih jer nema smrti. Bog je život i sve što živi, Bogu živi. Dakle, mi živi s ovu stranu i oni živi s onu stranu ovozemaljskog života, imamo jednog nebeskog Oca i mi prema njemu zauzimamo stav.
Naš ljudski stav je Oče naš. Ti jesi na nebesima, ali mi dolazimo preda Te da ti nešto kažemo. Što ćemo ti reći?
Te tri stvari nas je Isus naučio i bilo bi dobro da su u svakoj našoj molitvi.
Veličina i ljepota naše molitve jest upravo slavljenje Boga

i želja da dođe kraljevstvo Božje jer ćemo jednom i mi biti dionici toga kraljevstva. Ono je vječno. Ono je kraljevstvo mira, ljubavi, pravde. Ono je zapravo sve što mi želimo kao ljudi, čemu težimo, čemu se nadamo i što nas usrećuje, i to ne za neko vrijeme nego za cijelu vječnost; Kraljevstvo Božje.

I ovo treće, što je možda malo teže, ali je nama bliže: Budi volja Tvoja.
A što je volja Božja? Spasenje naše je volja Božja. Bolja Božja je da svi ljudi upoznaju Boga Oca. Volja Božja je da se svi ljudi u konačnici nađu u zajedništvu s Njim. To je Božja želja. Bog nas je za sebe stvorio i doista, nemirno je naše srce sve dok ne postignemo taj cilj, dok se ne nađemo u Bogu, do kraja, u cijelosti ostvareni kao ljudi.

Zato je važno da imamo na umu kad govorimo o molitvi kako je to odnos prema Bogu. Isus je naznačio neke karakteristične crte toga odnosa.
Dodao je kasnije još: Daj nam kruh svagdašnji – to su naše ljudske potrebe: da podrži naš život koji mi ljudi znamo još zakomplicirati, a svojim nemirima uznemiravamo i druge, griješimo protiv drugih, nanosimo zlo jedni drugima, sve do ratova...
A da to možemo urediti kod sebe i ispraviti, Isus je još dodao: Oprosti nam, jer to su naši grijesi, i pomiri nas međusobno! Trebamo mir! Svi ovi nemiri oko nas su odraz naših ljudskih grješnih odnosa. Treba ih doista izmiriti. Oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast, očuvaj nas od zla, izbavljaj nas kad upadnemo u zlo jerTi si naš Spasitelj.

Dakle, riječ je opet o odnosu prema Bogu i o odnosu nas ljudi jedni prema drugima.

I prvi grijeh kojega su ljudi učinili, prvo zlo koje se je pojavilo, izvanjsko zlo u našem svijetu, bilo je ubojstvo brata: Kain je ubio svog brata Abela. Sagledajmo malo bliže taj detalj iz Biblije koji nam govori o nama i o našim odnosima. Pojavio se jedan loš odnos. Jedan čovjek je svoga brata, najbližega, dakle, pogledao krivim okom. Možda ga je mrzio, gajio prema njemu srdžbu, ljutio se, i na kraju ga je ubio. Zašto?
Kaine, gdje je korijen tvoga zla i grijeha? Kain bi nam vjerojatno rekao: Išli smo prinijeti žrtvu Bogu, nosili smo najbolje da častimo Boga. I moj brat je donio najbolje što je imao, a ja sam mislio da to nije potrebno, da je to uzalud bačen dar. I kad smo darove prinosili Bogu, njegova je žrtva uzašla Bogu a moja se zadimila. I to me je gušilo i tu je zapravo sve počelo. Moj odnos prema Bogu na neki način uvjetuje i moj odnos prema bližnjemu. Kain nije došao s ljubavlju pred Boga i tad se dogodio kvar u njegovu odnosu prema Bogu. Taj kvar je uzrok i mnogih drugih nevolja koje će slijediti sve do ubojstva. Dakle, važan je ovaj odnos prema Bogu.

I danas ima ljudi koji kažu da je molitva gubitak vremena, Nemaju oni vremena za molitvu. I kad nam hoće u svojoj dobronamjernosti reći što oni sve rade, vidimo da tu zaista ima jako malo mjesta još da bi on išao na molitvu. Mora toliko toga napraviti. Vidimo i u vlastitoj obitelji kako je teško i kako je malo obitelji koje stvarno nađu svakoga dana mjesto za svoju obiteljsku molitvu. Onda se ne treba čuditi što su odnosi u obiteljima takvi, što imamo problema, što su rastave tako učestale, što su djeca neodgojena i izložena mnogim nevoljama ovog našeg vremena, što su neotporna i što ne mogu stati čvrsto pred svoj život, kako to život zahtijeva od čovjeka. Ne mogu preuzeti ni život ni odgovornost za njegu u svoje ruke,... nema u njima života, ne žele život i ne traže život, ne rađaju život, nego onaj svoj što imaju tabore što dulje i što dalje sami, i muški i ženske, i djevojke i mladići, i tko zna dokle, tako daleko to ide da nestaje život. Oni zapravo zatiru život, oni, koji su pozvani da održe život.
To je grijeh veliki. Možda ga ne ispovijedamo i ne osjećamo ga takvim, ali ako se netko ogriješio o život, ogriješio se je o Boga i o vječni život, kojega je ovaj život samo predvorje. Ako su ljudi u predvorju već tako okrenuli leđa prema životu, kako će uživati u životu, koji je Bog pripravio u vječnosti, kad u vremenu postupaju tako loše sa životom. Ne znaju sa životom, ne vole život, ne žrtvuju se za život, ne omogućuju život, sprječavaju ga možda više nego što ga slave, A to je također dio, i to važan dio molitve.

Pada mi napamet sv. Benedkt koji je u 6. st. svoju braću monašku poučio da moraju ići kroz život radom i molitvom i da tako zapravo život pravo živimo.
Slika je uvjerljiva i kad je primjenimo na svoj život, to onda znači da ne treba samo moliti ili samo raditi nego treba i moliti i raditi i onda je život kvalitetan. Onda omogućujemo životu da ide naprijed, a život nama uzvraća i mi se izgrađujemo i postajemo ljudi.
Ništa nas ne izgrađuje tako kao život zajedno s molitvom. Nikad ne odijeliti život i molitvu.
Dapače, kad živimo i radimo, pitajmo se što je sa drugim veslom. A i kad molimo, imajmo na umu da ne idemo naprijed ako ne moli cijeli život s nama, cijeli čovjek. Takva je molitva zapravo pred Bogom djelotvorna.

Ima ljudi koji ne mole, kao što smo spomenuli na početku, jer kažu da im Bog i molitva ne trebaju. Oni svoj život uređuju kako oni hoće.

Međutim, ima ljudi koji kažu da vjeruju u Boga, dapače, oni će doći i pred Bogom se moliti, ali koja je kvaliteta njihove molitve? Oni mole samo jezikom i usnama, riječima, a ostali dio života šuti i nema ga u molitvi. Isus je u jednom trenutku rekao: Ne blebećite kao pogani koji misle da će s mnošva svojih molitava biti uslišani. Neće! Same riječi pred Bogom ne znače ništa. One su šuplje i prazne i one nas više optužuju pred Bogom nego što mi Boga slavimo.
Ne budimo formalisti u molitvi!

Jako je važno kad dolazimo pred Boga moliti da se i mi pitamo, kakvo je moje unutarnje raspoloženje? Jesam li cjelovit?
Jesam li došao sa svojim životom pred Boga? Ili sam ostavio život nek malo čeka a ja ću sada pred Bogom izverglati to što se ima izverglati i onda ću misliti da sam se Bogu molio, a zapravo nisam. I onda ću se čuditi, kako to Bog mene ne uslišava, Još mogu posumnjati da je Bog uopće mene čuo i da Bog uopće sluša naše molitve.
Dakle, može nas izdati naš osobni unutarnji svijet koji nije kako treba posložen i ne moli zajedno s nama i onda kada mi jako, jako puno molitava izgovaramo pred Bogom.

Može biti i drugo raspoloženje u duši, kad nas život natjera da se idemo moliti. Živim život, ali nisam baš previše zainteresiran za molitvu, ali moj se život zakomlicirao jako i ja sam shvatio da ja iz ovoga ne mogu izaći bez molitve. I ja onda krenem u molitvu, krenem prema Bogu i dođem pred Boga. Nije to tako loše, samo je motiv malo sumnjiv.
Zašto se moliš samo onda kad moraš? Zar te je život morao natjerati da ti kažeš svom Ocu: Oče? Zar ti dolaziš svom Ocu samo onda kad su nevolje pritisle dušu ili tijelo? Kakav si ti to zapravo molitelj? Ti se moliš iz interesa i došao si Boga tražiti nešto jer ti to nitko drugi ne može dati, pa si onda došao i rekao Bogu: Daj, ti, Bože....
Ali može i takvo raspoloženje s vremenom prerasti u pravu molitvu jer je čovjek iskusio ne samo tegobu života nego i Božju pomoć. E sad je stvoren preduvjet da on postane stvarni molitelj.

Evo primjera:
Mi salezijanci smo imali prošlog vikenda nacionalni susret salezijanske mladeži u Splitu. Okupilo se samo iz naših zajednica gdje mi radimo, dakle župa i oratorija, oko 180 mladića i djevojaka. To je bio njihov susret. Oni se nađu zajedno pred Bogom, mole, vesele se, plešu, pjevaju, sviraju i žive kao prijatelji dva dana zajedno.

A u programu bio je jedan naslov –
Svjedočanstvo.
Naime, naš Mirko Barbarić, koji je bio zatočen više od mjesec dana u Kninskom zatvoru na početku rata, upoznao je tamo jednog mladića s kojim je zajedno bio u zatvoru, i pozvao ga da ovim mladima kaže jedno svoje vjerničko iskustvo, a ono je bilo dosta originalno.Taj mladić je bio tek jedan osamnaestogodišnjak kad je počeo rat i on je išao braniti zemlju. Neprijatelj je bio puno jači i dogodilo se da su ljudi padali pokošeni i s jedne i s druge strane. I on je također ranjen. Dovukao se nekako do grma da se zaštiti. I čeka da vidi što će biti sada jer ide druga vojska s psima, naoružana do zuba. Bože, u tvoje ruke – kaže, ja nisam neki veliki vjernik, znam samo ono najosnovnije i to me naučila baka. Znam samo Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Ja sam tada izmolio Očenaš, ali tako nikad prije, a može se reći ni poslije, nisam molio. To je bila molitva u koju sam ja stavio sav svoj život.Ti Bože, sad moraš odlučiti o mom životu ili o mojoj smrti. Ja to tako vjerujem ovoga trenutka. A vojnici samo što nisu već došli do njega. Kad odjedanput, negdje drugdje zapucalo i vojska krene u onom smjeru, a snjima i ovi vojnici sa psima. Umjesto da dođu do njega do grma, odoše na drugu stranu. Preživio je. Stišalo se sve i on onako iscrpljen i dehidriran dovuče se do prvog sela, ali selo je bilo potpuno popaljeno, sve gori. Ušao je u jednu kuću i vidi hladnjak i pomisli da će ovdje naći barem vode, samo vode, jer je hladnjak bio isključen pa se je led otopio. Napio se te vode, nekako se sklonio, ali baš u taj čas došla je vojska i uperila u njega pušku. On je na dnu hodnika. Mračno je sve, stoji, i tog časa kaže on: Ne pucajte, naši su. I izađu van i pogledaju ga i vide da piše: Hrvatska vojska. Kako naši? Nastalo je vijećanje i pala je odluka: likvidirajmo ga i idemo dalje. I dvojice se svađaju koji će ga likvidirati. Drugi se pitaju, što pravite problem od toga. Jedan dođe i tako ga zareže za vrat. U taj čas onaj drugi puca iz puške i ravno sebi u nogu. I kad je to puklo, odmah svi pobjegoše u zaklon. Što je sad? Došli su poslije drugi vojnici i pitaju ovog što si je upucao nogu: Što si napravio? A on kaže: Ne znam.... Ali ranjen je i odmah pozovu ambulantna kola i zajedno s njim uguraju i ovog našeg u kola jer je bio ranjen, i krenu za Knin. I onda jasno, sve torture koje je tamo prošao, to nije za pričati, a nije ni važno. Važan je ovaj detalj da je on dobio takvu želju da moli, da je odjednom tako vjerovao u molitvu... Znao je reći drugovima u zatvoru: Ljudi, idemo moliti, a oni su mu se smijali: Što ćeš moliti, jesi pošandrcao...Kakva molitva, vidiš gdje si.... A on svejedno kaže: molimo! I on klekne i moli Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu.
Samo neki su mu se pridružili, drugi su se i dalje smijali. Ali sutra ujutro, dođe stražar i pokaže: ti, ti, ti..... ajde na razmjenu. I kad je on vidio tko je prozvan, vidi da su to samo oni koji su molili. Eto, to je tako bilo.
I on dalje kaže:
Meni ne trebaju teorije o molitvi. Meni je ovo bila i teorija i praksa i život... ja znam da je molitva bila spasenje ovog mog zemaljskog života i molitva je onda i moje vječno spasenje. Ja se molim. Ne znam puno molitava. Ne znam ni deseti, a možda ni stoti dio molitava koje vi znadete, ali ja svaki dan razgovaram s Bogom. Ne prođe dan da ja njemu ne zahvalim što je on mene spasio. Ja samo zahvaljujući Bogu, koji je uslišao moju molitvu, jesam ovdje među vama.


Svi su ga slušali. Ja sam mogao govoriti cijelu teologiju svijeta, mene ne bi tako slušali, a njega su slušali. Trepnuli okom nisu. Cijelo vrijeme muk u dvorani. 180 mladih ljudi. To znači da molitva ima moć i taj mladić je to tada vidio. I to molitva koja je naizgled bila izrečena pred Bogom formalno, ništa posebno, najobičnija molitva, ali iznutra jako opterećena životom. Sav život se sažeo u tu molitvu. Čovjek je molio cijelim svojim životom. I takva molitva Boga gane. Ne može Bog ostati ravnodušan. Nikada nije ravnodušan.Takva bi trebala biti naša molitva da cijeloga sebe stavimo u molitvu.

Priznajmo sebi da ponekad dok molimo ne znamo ni kako smo izmolili tu deseticu krunice ni koje otajstvo smo molili pa čekamo da netko započne sljedeće da čujem koje je. Jesmo li i mi takvi molitelji? Kako može ta molitva nešto značiti meni koji molim i kako Bogu? Pa ona ni ne dođe do Boga, ona je tako klimava i rahitična da ne može ni doći do Boga. Ona padne tu odmah pored mene i stoji tu u krugu, ako je išta vrijedno iz te molitve. Ona je nemoćna jer nismo sabrani pred Bogom.


Da bi molitva bila sabrana, potrebna je ili jaka vjera ili jaki životni poticaj. Mora doći iz života neki zahtjev da se obratimo Bogu kad više ništa nemamo nego još samo Njega. Onda nije problem rastresenost. Ili mora biti tako vješt i iskusan molitelj, koji zna moliti i voli Boga i dolazi k Bogu možda zahvaliti, a ne samo, Bože, pomozi. Ta je molitva još uzvišenija. Njoj se Bog još više raduje. I to ne zato što si ti došao Bogu zahvaliti nego zato što će ta zahvala Bogu, tebi nešto značiti i donijeti. Bog će ti po tome otkriti nešto i povesti te jedan korak naprijed, i to jedan kvalitetan korak. Zašto? Zato što će te vratiti tebi, da ti sebe još više izgrađuješ i upoznaš. Upoznavajući sebe ti ćeš otkriti i Boga. Bog nije na mjesecu Marsu među zvijezdama. Gdje je Bog? On je u tebi. Ako ga tamo nema, nećeš ga naći ni na mjesecu. Što će on tamo? Ti si slika Božja. Kad ti moliš, onda se ti približavaš Bogu koji je u tebi.

Ljudi koji ne mole, oni su sve dalje od Boga. Ljudi koji mole, približavaju se k Bogu i to Bogu koji je u njima samima. Kad se ja molim, onda meni Bog otkriva ljepotu svoje slike u meni. A kad se upali to duhovno svjetlo u meni, onda ja vidim sebe. Onda ja osjetim tu Božju blizinu. Duša osjeti jer ona to želi. Mislim da nema u našem životu povoljnijih trenutaka da poželimo Božju blizinu od ovoga kad molimo, kad se upali ovo svjetlo.To su apostoli doživjeli na Taboru, kad ih je Isus izveo na brdo i preobrazio se pred njima.
Ta je Božja blizina bila jedno svjetlo koje usrećuje čovjeka. I rekoše apostoli: Gospodine, zaustavi ovo, ne idemo nikamo odavde. Napravit ćemo sjenice i Tebi i Mosjiju i Iliji – nek ovo nikada ne prestane, nek traje zauvijek.... To je Božja blizina koja je usrećila dušu čovjeka i tu nema vremena, osjeća se vječnost. Aktivirala se slika Božja u meni i oduševila me, obogatila me i ispunila, tako da ostaje još samo jedna želja: ostati zauvijek s Bogom.

To je taj religiozni aspekt molitve koja nama otkriva veličinu Božju i ta veličina postane tako atraktivna da ja samo nju još želim. Ne postoji ništa drugo. U tom trenu Petar sigurno nije mislio ni na punicu ni na djecu ni na ribe ni na lađe... To se sve gubi u tom trenutku kao nepotrebno. Isto kao što bi bilo nepotrebno i smiješno pod velikim reflektorima paliti svijeću... U tom bliskom susretu čovjeka s Bogom, kad čovjek otkriva u sebi sliku Božju, sve ostalo u životu gotovo da ne igra nikakvu ulogu. Čovjek bude preplavljen Bogom, životom, vječnim životom, pred kojim svi ovi oblici zamaljskog života, ma koliko bili lijepi i ugodni, gube svoje značenje, jer je ono punina, stvarnost. Kad čovjek ima stvarnost, neće gledati sliku. Kad vi dođete svojim najdražima kući, nećete izvaditi sliku iz novčanika i nju gledati nego ćete se obratiti stvarnim ljudima koji su tu prisutni. Tako nekako je i to kad mi otkrijemo tu istinu i tu stvarnost. A molitva je telefon za komuniciranje jer dovodi čovjeka u vezu s Bogom.

Opet smo na onoj tezi iz početka. Molitva je odnos s Bogom i to tako kvalitetan odnos, da nama uprisutnjuje Boga i nas uprisutnjuje Bogu. I onda je to sreća. To je vječnost. Ne samo da mi otkrivamo Boga pa nas On preplavi nego i mi želimo ostati s Njim zauvijek. Ali ni apostoli nisu mogli ostati na brdu zauvijek. To bi bila djetinjasta želja. Ne možemo mi mijenjati vrijeme. Moramo sići s Tabora i živjeti ovaj život, koji je naša zadaća i odgovornost. Moramo se vratiti u svakodnevicu svoju i boriti se, ali ojačani ovim iskustvom – to je važno. Oni koji to nisu iskusili, oni nemaju taj razlog i taj motiv koji ja imam.

Dakle, valja se vratiti najprije sebi i svom životu.
Molitva, koliko nam otkriva Boga i Božji svijet, još više nam otkriva i naš svijet, mene... Ja se onda pred tim osjećam malim.

Znate kad je Petar došao pred Isusa jedno jutro kad su lovili ribu cijelu noć i ništa nisu ulovili. I kaže Isus njima, hajde, bacite mrežu na ovu stranu. A Petar kaže, to nema smisla, smijat će mi se ljudi. U pola dana bacati mrežu, to se ne radi. Cijelu noć smo se trudili i nismo ništa ulovili, ulovit ćemo drugi puta....ali nemoj od nas tražiti ovo. Mogao je Petar reći i ovo: Dobro, ti jesi Mesija, svaka tebi čast, ali ti nisi ribar i ne znaš kako se riba lovi. Ti znaš druge stvari, ali nemoj meni o ribama. Ja sam u tome profesionalac. Ja od toga živim i to je moj svagdašnji kruh. Nemoj mene učiti kako se riba lovi...
Vjerojatno je tu bilo puno razgovora, ali na kraju Petar kaže: Dobro na tvoju riječ, bacit ćemo mreže,,,, Nije on samo bio ribar, bio je i vjernik. Ako je Bog tako rekao, učinit ću to jer mu vjerujem...I znamo kakav je bio rezultat. Ulovili su obilje riba, gotovo za nepovjerovati... I kad se sve to dogodilo, što kaže Petar pred takvim jednim događajem? Shvaća da to može samo Bog napraviti... Odlazi od mene, Gospodine, sad vidim koliko sam ja grješan ...

Kad upališ veliko svjetlo, onda vidiš sve do u tančine, vidiš cijelu istinu o sebi, da si grješan čovjek. Dakle, molitva ne samo da nas dovodi u vezu s Bogom i ostvaruje susret s Njim nego ostvaruje i susret sa nama samima u istini kakva ona jest. Onda vidim svoju nedostatnost i grješnost. Onda vidim koliko zaostajem za onim što Bog o meni misli i kakvog bi me Bog htio. Vidim svaku boru na svojoj slici. I ja se kajem. Takav učinak ima u duši čovjekovoj susret s Bogom. Veliki učinak! Čovjek se skrušio i pokajao za svoje grijehe, spoznao je sebe u pravom svjetlu i u njemu se započelo nešto novo.

Takva bi trebala biti naša molitva i svaki naš susret s Bogom: da nas mijenja i da nešto doprinese mojoj želji za Bogom. Naši molitveni susreti nisu baš takvi da nas promijene, kao što je to bio slučaj sa sv. Pavlom koji je od progonitelja postao navjestitelj. Onaj, koji je do jučer pustošio Crkvu Kristovu, sada propovijeda Isusa Krista i kaže u svojoj propovijedi: Ja ne želim znati ništa drugo doli Krista raspetoga, Spasenje svoje. To je radikalan obrat kakav mi možda nećemo imati, ali ništa zato: i mali koraci i pomaci vrijedni su jer sam ipak malo bolji čovjek.
Molitelj može, ako je pravi molitelj, zaključiti iz svog vlastitog iskustva ovo: Nakon godina tako intenzivne iskrene molitve, čovjek sebe gotovo ne prepoznaje i može reći: ja sam drugi čovjek jer sam upoznao sebe i radio na sebi i postajao sve duhovniji, a duhovnost me činila jačim. Snaga koju sam dobivao, pomogla mi je da se suočim sa problemima u životu, u obitelji, sa mužem ili sa djecom.. .




Nakon prvog razmatranja slavljena je sveta misa u crkvi.







(nastavak slijedi)