Muškarac s brkovima

28.05.2006., nedjelja

UBI GA PREGLASNA GLAZBA

27. svibnja (skurcanog)

Za pisanje je, osim samoce, potrebno izbjegavanje ekstrema. Ni agonija ni ekstaza ne pogoduju pisanoj rijeci, jednako kao ni depresija i euforija. Zato je kod nas, u Splitu pogotovo, tako tesko pisati. Nasi ljudi su, naime, skloni krajnostia: ili su totalno u kurcu ili su na sestom nebu. Neki kafici i pjacete su totalno krcati, dok su istovremeno susjedni lokali i ulice potpuno prazni. I tako iz prevelike gustoce upadate u razrijedjen prostor ili zastrasujuci vakuum. Nigdje mjere. Ni u jednom prostoru ugodjenog svjetla i izbalansiranog zvuka. Svugdje treste decibeli. To se kocoperi agresivna buka, ta neprijateljica svakog prijateljskog razgovora i smrtni neprijatelj svakog intimnog dosaptavanja.
Od nedavno, poceli su pustati glazbu i u zahodima. Zasto? Da ne cujemo zvuk vlastite mokrace, tako da nam i pisanje bude glazbeni dozivljaj? Cemu sve to, sva ta silna estetizacija svakodnevne stvarnosti? Da bi se sakrila njezina ruznoca, eto zasto. Pustanje glazbe i tamo gdje covjek dodje da pusti vodu na slobodu (ili da mu voda odnese neprobavljene ostatke hrane iz debelog crijeva) nalikuje, po namjeri i rezultatima, estetskoj kirurgiji. Cilj im je zajednicki: uljepsati ruzno i pomladiti staro. To jest: prevariti prirodu. A ona se ne da varati, ma koliko se mi trudili i operirali. Pa ni ljudi se ne mogu dugo varati istim forama. Cak ni ja. Muzicka podloga koja je pratila moje pisanje u wc-u novootvorene splitske pizzerije nije mi izbrisala iz svijesti cinjenicu da je becki koji sam pojeo bio omanji a njegova cijena poveca. Niti sam smetnuo s uma da ime pizzerije nema veze s uredjenjem interijera, a da je taj primjer estetske uravnilovke koja odbija goste. Pa sam zato, u prostoriji od cak 100-tinjak kvadrata, jeo sam.
Zbog preglasne glazbe, nekidan je stravicnom smrcu poginuo jedan djecak. Isao je podignuti loptu s asfalta parkiralista, u to je jedan mercedes krenuo sa svoga parkirnoga mjesta, djecakov otac je zavikao vozacu da stane, ovaj ga nije cuo radi prejake muzike u autu i presao je preko djecakove glave. Pred ocima njegova oca. Zamislite taj uzas, stavite se na cas u kozu tog covjeka, koji je bio nemocnim svjedokom ubojstva svoga sina ili sjednite za trenutak na mjesto tog vozaca, koji je nehotice ubio necije dijete. Neopisivo je to sto se dogodilo. Nepodnosljivo apsurdno i okrutno. A sve zbog preglasne glazbe.
Mozda je u tom casu u autu Severina pjevala „Stiklu“, mozda je grmio neki turbo-folk ili hard-rock. Svejedno, posve svejedno. Tog je nesretnog djecaka ubila buka. Nasa buka na nasu bruku. Buka kojom se zaglusujemo da ne cujemo glas djeteta u sebi, da ne cujemo glas svijesti i savjesti, da ne cujemo glasove vlastite djece, da ne cujemo glas bliznjega ni vapijucega. Ubijamo se bukom i radi buke, nehotice, ubijamo druge. A ustrucavamo se ili uopce nemamo snage traziti od konobara da stisa glazbu. Iako imamo na to potpuno pravo, iako su konobari i glazba tu radi nas a ne mi radi njih, iako je gost uvijek u pravu. Iako smo toboze slobodni i toboze svjesni svojih gradjanskih prava.
Svoj blog obicno pisem uz neku glazbu, koju odaberem po svome aktualnom raspolozenju i ciju snagu nastimam tako da mi usima godi a ne da im se namece. Ovaj post sam napisao u tisini. Tako da jasno cujem sto mi sapuce unutarnji glas i da to sto mi kaze napisem. Tisina nam je ponekad svima tako potrebna, da se saberemo u njoj, da cujemo sami sebe i jedni druge. Da se njome okrijepimo i da tako osnazeni mozemo mudro zakoraciti u taj vanjski, bucni svijet. Tisina nas uci osluskivanju i slusanju, a kroz slusanje rastemo. Upravo to mi je rekla razglednica koju sam lani dobio od jednog znanca iz Berlina. Na crtezu uha ovaj slogan:“THE GROOVE STARTS HERE“ („ODRASTANJE POCINJE OVDJE“).
Zelim vam svakom ponaosob primitak takve razglednice.

- 19:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.05.2006., nedjelja

PICE I KRPICE

21. svibnja (iza prvog kupanja)

Aleluja! Seve je zauzela mjesto koje joj po vrijednosti i pripada: ono mediokritetsko. U mlakoj sredini, 13-a po redu. Mora da joj je to, kao carici hrvatske estrade, jako tesko palo. Znam je iznutra – i ja sam rodjen na carski rez kao ona! „Aut Caesar aut nihil“ – zajednicki je moto svih nas na-taj-nacin-rodjenih. Ili sve ili nista! Ili prvi ili posljednji!! Sve, samo ne ono osrednje. Takvi smo, mi koji se ne bismo ni rodili bez skalpela u kirurgovoj ruci. To jest: bez tudje strucne pomoci. Kao sto ni Seve, bez pomoci glazbeno-medijsko-marketinskih strucnjaka, ne bi bila to sto je postala tako ni ja ne mogu postati ono sto jesam (Michelangelo novog doba) bez mecenatske pomoci Medicijevog kalibra.
Dvostruki znak: rodjen istog dana i mjeseca kao i Buonarotti (6. ozujka) i to jos na carski rez! Ali ne u cvjetnoj Firenzi vec u rascvjetanom Somboru. I tu slicnosti prestaju: Michelangelo se radja u renesansi (pa od samog pocetka ima perspektivu), a ja u samoupravoj inacici komunizma (pa su mi od starta sanse minimalne ili gotovo nikakve). Tko da mi bude Lorenzo di Medici: Kerum, Buljubasic, Svagusa, Todoric? Najblizi toj ulozi je Veljko Marton, kolekcionar i svjetski covjek, vlasnik lanca parfumerija „Martimex“. Tip zna sto su pravi mirisi, a ja znam da sam riba koja mirise. Taj se ne kurci preskupim autima i jahtama, a poznate face su mu povrsne. Poslovao je s njima, pio i razgovarao, pa preferira drustvo obicnih, normalnih ljudi. „Oni me drze u realnosti“-kaze. A Kerumu dobacuje da bi mu bilo bolje da je kupio auto od 100.000 eura a 500.000 dao splitskoj bolnici nego sto je svih 600.00 spiskao na onu veliku bijelu neman od auta.
Ne znam tko je Kerumov savjetnik za odnose s javnoscu i medijima. I ima li ga uopce. Ako nema, bilo bi mu korisno sto prije zaposliti jednog pravog (pravi je uvijek samo jedan). Taj bi mu rekao da se ne zalijece s ofucanom forom o cascenju citavoga grada u slucaju Sevine pobjede. Kazao bi mu da je to providno i prazno obecanje jer Seve ima sansu za pobjedu koliko i krava u utrci konja. I dodao bi da Splicani, ma koliko bili sjebani, nisu toliko glupi da odmah ne skuze o cemu se tu radi. A radi se o tomu kako se najjeftinije prikazati javnosti kao veliki gazda siroke ruke.
Meni bi se citav grad smijao u facu kad bih javno obecao da cu pocastiti citavi Get u slucaju pobjede nekog hrvatskog filma na festivalu u Cannesu. Zna se, naime, da bi sansa za to bila jednaka Sevinoj sansi u Ateni. Kerumu se nitko ne smije otvoreno ali zatvoreno se smijuckaju mnogi. Mene bi to jos vise smetalo.
Ako su Kerum i Bubalo zaista mislili da bi Seve mogla pobijediti, onda je citav problem mnogo ozbiljniji nego sto sam mislio. Onda bi Karakas i njih mogao svrstati medju „dirljivo glupe Hrvate“. Jer povjerovati u takvu iluzornu mogucnost predstavljalo bi zabrinjavajucu odsutnost i minimuma kriticke svijesti. To jest: inteligencije same. Pa radi se, muke ti jezeve, o „Eurovisiji“ a ne o „Balkanoviziji“! Da bi Europa mogla pasti na Sevine obline u crvenom rublju i na visokim stiklama, u to su mogli povjerovati samo zatucani balkanoidi. Kao da je Europa bik koji ce poluditi od ponude: pica plus crvena krpica!
Europljani su glasovali po svojim (a ne balkanskim) ukusima) pa su nagradili finsku grupu „Lordi“ za horror-zajebanciju „Hard - rock alleluya“. Kad je bal nek je monstr-bal! Nije poskocica u salonkama na travi. Pa Seve nazionale nije uspjela postati Seve internazionale. Ostaje tek najveca zvijezda hrvatskoga estradnoga neba. Pomislila, djevojka sa sela, da se do europskoga neba dolazi brze sto su stikle visocije a gacice crvenije. Nisu je savjetnici na vrijeme informirali da se na tom putu ne radi ni o stiklama ni o mindzi vec o duhu ili barem duhovitosti. Finci su bili duho-oviti i eno ih na vrhu Eurovizije! Severina, kcerka materina, bila je tek pateticna. A to pali jedino na domacem terenu. I zato, Seve, evo ti jedan carski savjet: drz se svoje trave zelene i muzi svoje krave jer takva ne mozes doci do europske slave! A ja cu sebe, radi tvoga 13-og mjesta, uskoro pocastiti jednim europskim putovanjem. Zasluzio sam ga, izmedju ostalog, i zbog tebe. Mislis li da je lako godinama podnositi seve-ritmove i seve-teve slicice i sve te tvoje frizurice i krpice i trice i kucine?! Nije, estradna carice, nije lako. I zato cu na odmor u Europu. Tamo sam siguran da me nece zaskociti neki tvoj pjesmuljak ni s radija ni iz juke-boxa u kaficu. To je zovem pravim odmorom, Seve.

- 20:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.05.2006., subota

GRAD POD STIKLAMA

20. svibnja (Dan zdravih gradova)

Gradonacelnik Trogira je Vedran Rozic, bivsi nogometas. Vinko Coce je pjevac, a klapa Trogir su pjevaci. Coce se u novinama zali sto gradonacelnik ne daje klapi gotovo nista novaca iz gradskog proracuna za kulturu a nogometnim klubovima (i trogirskim sportasima opcenito) daje sakom i kapom. Zato je klapa pala u dugove i ostala bez svojih prostorija. Nakon 40 godina postojanja! Bivseg nogometasa to uopce ne dira, on nije ni primjetio kakav je grubi faul napravio nad kulturom. Da je tako nesto ucinio na nogometnom terenu, sudac bi mu pokazao crveni karton. Hoce li mu ga pokazati crveni Trogira – ne zna se.
On, kao bivsi nogometas, svoj grad vidi svojim ocima – kao nogometno igraliste. Velo misto, vladajuca splitska koalicija, na celu s Ilijom Naletilicem, krupnim gradjevinskim poduzetnikom, Split vidi kao – gradiliste! Na sve strane se nesto kopa i busi a o podzemnim garazama se vode zestoke polemike. Gradi se na sve strane, kao da se nekom zuri ispuniti petoljetku. Da, s jedne strane se gradi, a s druge razgradjuje. O zivom tkivu grada, o kvaliteti odnosa medju njegovim gradjanima i o kulturno-estetskim dimenzijama Splita nasi veli poduzetnici ne vode bas racuna. Pichi ih graditeljski zar! Split bi bio po njihovoj mjeri( i u njemu bi se tek tada potpuno ugodno osjecali) kada bi ga temeljito raskopali i sveli na jedno veliko gradiliste. Za njih je brektanje bagera muzika! Eine grosse strasse musik. I to bi onda bio "ZDRAV GRAD"?
Grad kao nogometno igraliste i grad kao velometno gradiliste! Eto kako celnici Trogira i Splita vide gradove kojima su zavladali. Jednodimenzionalno. Da je Kerum gradonacelnik i da je sva moc u njegovim rukama, on bi valjda cijeli grad pretvorio u supermarket. A Svagusa u slasticarnicu. Bojim se i pomisliti u sto bi ga pretvorio vlasnik Robota. I zato se ne smije dozvoliti da se u jednim rukama nakupi toliko vlasti da se njome de/formiraju gradovi po mjeri sku/r/cenosti njihovih vlastodrzaca. To jest: po nagnucu njihovih osobnih sklonosti i tupilu njihovih navijackih strasti. I zato KERUMA I KUSTRU ZA GRADONACELNIKA SPLITA! Jer: Kustre nece dozvoliti Kerumu da Split svede na supermarket, a Kerum nece dopustiti Kustri da grad preoblici u zbir galerija, kina i koncertnih dvorana.
Kustre isto tako ne bi dao zeleno svjetlo Kerumu da „pocasti cijeli grad“ idolpoklonickom festom u cast Severini, ako pobijedi na Euroviziji. No way! I neka manager Bubalo buba koliko mu drago da ce se Splicani, u tom slucaju, doci POKLONITI pobjednickoj porno-glumici na stiklama, to se ne ce dogoditi ni u bubilu. Vec je dovoljno strasno bilo ono masovno klanjanje i arlaukanje Goranu Ivanisevicu kao pobjedniku Wimbledonea. Takvo uzdizanje covjeka u poluboga, takva poganska masovka bi (valjda?) trebala biti nedopustiva u tako vjernickoj sredini poput nase?! Srecom po Split i srecom po Keruma, Seve se nece popeti na europski estradni Olimp (unatoc visokim stiklama) pa od Zeljkova cascenja grada nece biti nista. Ako mu se bas toliko casti Split, neka ga pocasti nekim humanitarnim ili kulturnim darom. Slaveci Sevinu pobjedu, pocastio bi tek sebe seoskim dernekom u gradu igralistu-gradilistu-trgovistu. Nece proci.

- 13:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.05.2006., ponedjeljak

TITO I JATO

15.svibnja (suncanoga)

Bilo je to ovako. Sjeo je sinoc da popijem kavu s medom, popusim cigaru i posaljem jedan sms kad eto mi od njega, u prolazu: „ I ti si na tomu! Drago mi je da si zaljubljen“. „A na cemu si ti“?- uzvratio sam mu pitanjem. „Ja nisam na tomu“-on ce. „Na cemu jesi? Na necemu moras biti“- ja cu. „Pa je, na lovi sam. Ja sam jos na lovi“-on ce skruseno. Pa je otisao napraviti mali djir pa se vratio, sjeo za moj stol i zapalio cigaru. Ja s kratkom i tankom, on s dugom i debelom, zamirisali smo pola pjacete. On kao Tito, ja kao Jato. Bio on nedavno u Indiji, prica mi kakav je tamo zivot, spomenuo vodica Hindusa koji mu je kazao kako se boji da ce ih muslimani uskoro brojcano nadmasiti a onda eliminirati, zaustavio se malo i pored ceste gdje tamosnji vozaci, u jarku, kenjaju kad im dodje nuzda u voznji.
Najvise ga je fascinirala organizacija zivota siromasnih slojeva u njihovim cetvrtima. Kuha se kod jednoga koji ima stednjak, a rublje se pere drugoga s perilicom itd. isl. Podjela poslova i specijalizacija, na koju ih je natjerala velika nuzda siromastva. Mudro. Zasto bi se porodica ili pojedinac iscrpljivali da imaju sve kad im je ovako lakse i funkcionalnije. Velika nacija, ima ih preko milijardu, atomska su i tehnoloska sila. Mnogo polazu na edukaciju. Kako se razlikuju od Hrvata! „MALO NAS JE ALI SMO GOVNA“ – porucivao je jedan grafit pokraj „Koteksa“ prije nekoliko godina. Kod nas svatko zeli imati sve: ona bi da snima svojom kamerom a moja joj stoji na raspolaganju, kad god meni ne treba. On bi da pise na svome laptopu a ja mu vise puta ponovio da moze i na mome, dok ne zaradi za svoj. O, ne! „JA“ i „MOJE“ ih sprijecava da zavrnu rukave i uhvate se posla. Kao da nista nisu naucili od Tita i partizana, a drze se artizanima.
Jedino sto ti zaista treba (u pocetku) jest volja za slobodom, hrabro srce i vodeca pamet. Sve ostalo (oruzje ili orudje) dobijes (u ratu ili artu). GERILART. Novo je doba: trazi nove kovanice (od starih rijeci) i nove borce (za nove bitke), NOVOBORCE. I nove vodice! A ne stare vodje. Tito je mrtav, Tudjman takodjer. „Ti ces to, a ti to“!- govorio je nekad Josip Broz. „Mi to, mi ovakvi, a oni onakvi“ – uzvikivao je Franjo. Tito je naredjivao drugima (drugovima) jer ih je poznavao bolje nego oni sami sebe, a oni su ga slusali i uspjesno provodili njegove naredbe (dok je islo). Tito se naglasavao drugo lice jednine a Tudjman se opsesivno bavio prvim i trecim licem mnozine TITOIZAM I MITOIZAM. Tito i mito. 20. stoljece.
Dvadesetprvo trazi JATOIZAM.“Ja cu to, a sta ces ti“? – pitanje je koje drugomu postavlja novi vodic novog doba. Taj zna sebe, tko je i sto je, pa mu ne treba nitko kazati sto da radi. On pocinje od sebe, cisti od svoga praga. S drugima se spaja po nacelu koordinacije, grupu komponira muzicki a kombinaciju organicki. Ha – Ha – O! Voda. Ja -ja -to! Sloboda. Slijedi BORBART za STANDART. Moj poznanik s debelom cigarom se izborio, sa svojim drugovima, za svoj standard. Pa sad zivi od dionica i putuje po svijetu, kao Tito. On mu je bio idol i model. Drugima je uzor Tudjman pa igraju tenis i umacu u Lijepu i glupu nasu svoj penis. Na mojoj majici KERUM JE MOJ IDOL, a ispod majice ga nemam. Umjesto modela imam modem. Idem svojim putem. Tko ce sa mnom u kombi? Da budemo kombi-nacija! Dobitna kombinacija.

- 13:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.05.2006., subota

JA-BUKA I BRUKA

10. svibnja (opet vedro)

Sinoc je obilno kisilo nad Splitom, Barbara. A ti si, radi toga, bila sva nadrkana pa si ostala doma. Pred tele-vizijom. Ja sam bio na otvaranju velike izlozbe Vaska Lipovca u Galeriji umjetnina. Bijase tamo tout Split, od gradonacelnika preko procelnika i mocnika do zacelnika, poput mene. Bijah s kamerom u ruci (cinema verite) i u majici „KERUM JE MOJ IDOL“ ( design realite). Djevojka, visine i gradje fotomodela, s Lipovcevim biciklistom na majici, bila je fotografiranija od mene. Kamenice su se slasno sisale, vino u zdravlje pilo i bas je fino bilo. Bio je angaziran i jedan dj. Zadnji posjetitelji su se razisli oko ponoci. Bio je to dogadjaj sezone. Kojemu sam dao svoj mali doprinos. As usual.
Vecer prije, dogodilo mi se troje nasih ljudi. Ona 1: u cipelama tupog vrha. On 2: takodjer. Ona 2: u cizmicama opasno uskog spica. Ja 1: u (spanjolskim) cizmicama medium spica, dakle, umjeren. Pa sam njih, pretjerano tupe i ostre, morao izmjeriti tocnim duhovnim metrom. To, naravno, nije proslo bez povisenih tonova, bezobzirnog upadanja u rijec i iskrivljavanja cinjenica. Kada bi njih troje prevodili Bibliju, svaka bi stranica njihova prijevoda izrodila 300 hereza. Nasi ljudi.
On 2 bi u London, na duze, „radi jezika“. A ne bio u Canadu, gdje ga rodbina zove vec godinama. Dao sam mu zlatni savjet: „Idi tamo gdje te zovu i neces faliti“. Ni cuti! „Ko te zove u London?!- pitam ja njega. Pa sta se onda tamo guras“? „Ja sam sam sebe tramo pozvao“-on ce tvrdo, samouvjereno i neupitno (kao da je na predizbornom skupu). „To ti je kao da si sam sebe pozvao na veceru kod nekoga, a odbio vecerati s onima koji te zovu“-pokusao sam zadnji put. Nije mi uspjelo. On 2 ostao tvrdoglavo pri svojevoljnosti, oce u London a nece u Canadu – i gotovo!
Nasi ljudi su ponekad tako teski i naporni da bi ih covjek najradije gledao dalekozorom, kroz prozor aviona. Tako da ih uopce ne cuje i da ih jedva vidi. Povremeno mailiranje i dopisivanje nije iskljuceno. Ali umjereno. I to bi bilo to.

11. svibnja (raining day in Dalmatia)

Pretjerana osjetljivost zacas se izrodi u ostru osvetoljubivost. Sentimentalnost i okrutnost su dvije strane istog novcica. Upravo se kich sentimentalnoscu (licitatorskog srca) mogu objasniti mnoge osobne, obiteljske i kolektivne okrutnosti koje eruptivno izbijaju u nasim malim, pojedinacnim i velikim, nacionalnim ratovima. Ja uprav prozivljavam posljedice osobne okrutnosti, koja je sinoc, u hipu, iskocila iz jedne lijepe glave. Kao anti-Atena iz anti-Zeusa. Potpuno neosnovano i bezrazlozno. A povodom jedne plavuse, dvije pizze i dva dvd-a. Fucking over reacted impuls! Nevjerojatno je koliko nasi muskarci i nase zene poklanjaju slijepoga povjerenja svojim ocima, usima i mozdjanima. Premda uglavnom vide tek svoje projekcije i cuju tek huk svoje unutarnje buke. I onda, na osnovu deformiranih premisa, zakljucuju s takvim distorzijama misljenja da vas od toga momentalno zaboli glava. Gluhi za argumente, slijepi za cinjenice, oni uvazavaju tek silu (glasa ili stasa) kojom ih morate osinuti da bi se na cas zaustavili i eventualno doveli u pitanje svoje predrasude i uvjerenja.
Sto tu buci u njima pa ne cuju tocno sto im se govori? To „ja“ buci. JA BUKA. Pojeli jabuku (kiselu) pa saznali nesto a umisli da znaju sve („Muci, ne govori nista, sve znam“!- refren je naseg covika). I onda nicije (vise) znanje ne primaju, naravno,na svoju stetu (a da ciju drugu?!). Puni buke (i bijesa), nisu u stanju primiti blage rijeci i suptilnije tonove, reagiraju samo na jos vecu buku. I bruku. Jer, zna se: nakon ja-buke slijedi ja-bruka (pitajte Adama i Evu).
Bucno je ovih dana i u Saboru, a izgleda da je na pomolu i velika bruka. Cuo sam troje mladih ljudi za susjednim stolom kako komentiraju jucerasnju saborsku sjednicu s Glavasom kao glavnom tockom dnevnog reda. „Ma triba staviti mlade ljude na ta mista a ne one metuzaleme“- rece mladic 1. Mladic 2: „Svi su oni iskompleksirani“. Djevojka: „Kaza je jedan jucer da u saboru sjede i dva cetnika. Pa ne moze se tako govoriti. Sta onda sjedis s njima, tribalo bi ga pitat“. Itd. isl. uz kavu i cigarete, a bez hrvatskoga Jarmusha.
Ukratko, nasi ljudi bi trebali sve svoje razgovore snimati video-kamerom ili barem diktafonom pa da mogu provjeriti tko je sta zaista kazao. A vlastite bi interpretacije morali uzimati s velikom rezervom i s dva-tri kila soli (njima „cum grano salis“ nije dovoljno). I onda bi se dogodili postepeni, ali znacajni, pomaci nabolje, u svim sferama zivota, od donjeg doma spavace sobe do gornjeg doma Sabora. Buka bi bila manja, a upravo proporcionalno bi se smanjila i bruka. Manje bi bili nategnuti pa bi se i manje derali jedni na druge (dok im treci deru kozu s ledja).

- 10:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.05.2006., ponedjeljak

TAJKUNI I TAKUJINI

8. svibnja

Ono sto se dogodilo jucer na Pazaru, povodom Sudamje, bila je kombinacija Fellinija, Pasollinija i Zafranovica. Dijelila se besplatna spiza i pice siromasnoj i gladnoj masi. Falio je jos samo PRP Zeljko Malnar, sa svojom svitom, pa da spektakl bude potpun. Bilo je tu i guranja i natezanja i bestimanja a nadasve ponizavajuceg cekanja na plasticni pjat s kaciolom rizota i plasticnu casu pive ili vina. Trebali ste vidjeti ta izoblicena lica, te oci i te grimase te stisnute gomile umirovljenika, siromasaka i ostalih nemocnika u takujinu. Bio je to sporki neorealizam sa jakim zacinima groteske a la Fellini i neceg perverznog a la Pasollini. Masovka je podsjecala na onu s brasnom iz Zafranoviceva «Pada Italije», kada je gladni narod provalio u kucu ondasnjeg lokalnog tajkuna i navalio na njegove vrice pune brasna. Sve se tada bilo zaprasilo i zabijelilo!
Ako stoji da se povijest ponavlja, onda mozemo uskoro ocekivati repete te scene. Socijalni kvasac buja, a tajkunski prasac je sve deblji pa ce za njegova prozdrljiva usta trebati poveca jabuka. «Oh, mama, I am living on the front line» - pjeva Edy Grant u kaficu. «Look what they¨ve done to my brain, ¨ma»- otpjevava mu Melanie. A jucer je na Pazaru soundtrack za ocrtanu masovku cinio niz ljepljivih napjeva za poravnavanje mozdjana. Nadalina je mutila jaja a neizbjezni Pape je zene jubi i na kartama solde gubi. Pamtim sliku starca kako polako i temeljito kupi s dna kazana sljepljene ostatke i stavlja ih na svoj komad plastike, sve dok nije na pjatu napravio minijaturni Marjan od rizota. Za to je vrijeme vremesna plavusa mijesala bokovima u ritmu da «zamuti pamet svima», dok su brojni fotoreporteri i snimatelji perili svoje objetkive na sve strane, ne znajuci koju ce scenu prije snimiti.
Ukratko, bio je to nezaboravni kolektivni perfomance u reziji Grada Splita, dostojan epiloga filma «Kako je propalo rimsko carstvo». Splitski plebs se pokazao u najboljem izdanju: gladni smo, opljackani i siromasni ali bas nas briga, car nam je dao mukte spize! Bio je to, dakle, carski obrok. Navecer je na Rivi nastupila Cesaria Evora, najavio ju je aktualni splitski car Z. Puljic, a sv. Duje nije htio ni da je cuje.» Ajme, ca cu mu ja»!
Neku noc, na domjenku povodom otvaranja zbirke Marton, iskoristio sam naklonost Kairosa te zgrabio sretan trenutak za cuperak. I obratio se, odozdo, velom Zeljku Jerkovu pitanjem;: «Je li znate da je gradoncalenik Tirane umjetnik»? Pitanje je, naravno, bilo retoricko. Njegov odgovor je bio motoricki: «Neka, neka» (odozgo, mrko). Pa je otisao sa suprugom, a za njim umjetnici Kazimir Hraste i Matko Mijic sa svojim suprugama. Ni Hraste nije znao da mu je kolega gradonacelnik Tirane i da je za proteklih par godina od glavnog grada Envera Hodze napravio metropolu koja je svakim danom sve europskija. Pozvao je umjetnike iz cijeloga svijeta da ukrase odvratne zgrade i avenije komunistickog lika i djela, ovi su se odazvali pa se Tirana iz gusjenice pretvara u leptira. Nasem coviku je nemoguce i zamisliti da bi mu gradonacelnik mogao biti umjetnik ali mu je moguce prihvatiti da mu je umjetnik pola gradonacelnika. Kustre kao ta bolja (?) polovica i Kerum kao druga (jos bolja?).

- 13:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

07.05.2006., nedjelja

CEVAPI I DON PERIGNON

7. svibnja (uz produzenu)

Uvijek me iznova iznenadi i pogodi koliko Kerum iritira ovdasnje ljude. Moju konobaricu (buducu pravnicu), na primjer. Kada me je maloprije vidjela za sankom s majicom «KERUM JE MOJ IDOL» (s usklicnikom) napravila je facu kao da je pojela govance a la carte i odmah je objavila urbi et orbi: «Ma ja ne bi nosila tu majicu da mi da obe jahte i cilu zupaniju i dozivotnu placu»! Ja sam ostao zapanjen zestinom njezina tona. Sta je njoj Kerum napravio da tako reagira? Sta je ucinio mome poznaniku koji bi najradije da ga nikad ne vidi? Cime se zamjerio mojoj prijateljici, koju zovem «Miss alergija» (jer jednom na mjesec dobija alergiju, u pratnji upale mjehura) i koja odmah namrsti celo, na sam spomen njegova imena, a onda ga pocne crniti kao da je inkarnacija Idija Amina Dade. Taj je crni diktator, suskalo se tada i pisalo, ponekad jeo malu djecu ali ne metaforicki nego kanibalski.
Pa Kerum to ne radi, ljudi moji, on jede cevape i zaliva ih Don Perignonom! Ima pravo jesti i piti sta hoce. I sta se onda bunite?! Jeste li vi ikada probali popiti casicu Don Perignona iza lepinje sa 5 cevapa? Niste. Pa sta onda serete po Kerumu, kojemu je to gust? Sta pisate uz vjetar, a u mokraci vam nema ni 5 mjehurica sampanjca? Nego sama kiselina, od zavisti i jala, koji vas nagriza, a vi onda grizete sve uokolo. I sta toliko lajete (a karavane prolaze) na kera s umom?
Jeste li bezumni, koji vam je kurac? Da li vam ga iko uopce pusi ili ste zapeli na lektiri pa ni makac od Desanke Sakic? Sta moju konobaricu boli klitoris sta ja nosim na svojim dlakavim prsima? Mogu, ako hocu, staviti na majicu natpis «PULJIC JE MOJ IDOL A SANADER NJEGOV»! Sta koga boli kurac sta ja nosim i koga sve podnosim? Pa jesmo li slobodni u slobodnoj drzavi ili smo roblje i kmetovi u robovlasnickom feudalizmu? Parlez-vous francais uopce?
Kako bi Kerum, toliko omrazen medju splitskim pukom, ikada mogao postati splitskim gradonacelnikom bez mene?! Kojega manje-vise svi manje-vise vole i gotovo svi vise-manje postuju. I, sto je jos vaznije, cijim rijecima ljudi vjeruju jer znaju da nisu placenicke. Koji je slobodnog misljenja, izrazavanja i kretanja? Koji pise gdje hoce. A pise kako dise (plitko). Koji ne izgleda kao umisljeni intelektualac nego kao normalni umni radnik. I koji moze izudarat svaku koja mu stane na put (brigu na veselje). I koji, fala Bogu, jos moze s nogu. Koji ga redovno umace u svome b/r/logu. Gramaticki tocno, stilski raznovrsno i s neocekivanim poantama. Jebi je, kad je poanta kod Ante!
I zato, Splite grade (selo moje malo), na svoje celo stavi Kustru & Keruma i nece ti faliti ni para ni uma! Koji ce ti kurac lova bez uma pa da je bezumno trosis na velike i skupe igracke,a djeca ti se nemaju gdje igrati nego se samo od tvojih losih djela razboljevati?! Sta ce ti kucerina na 3 kata s 4 terace, kad u njoj nisu ni tri ciste?! Kucica u cvijecu, trava oko nje. Ili: kucica u smecu, trava u njoj! Biraj sta oces? Da ti se dica igraju na travi ili da se trave napusavaju do besvijesti? To su izbori na koje moras izlaziti svaki dan (grade-jade,pazdigrade-pizdograde) i na njima izabrati dan a ne noc (da ne bi ostao, i sa sesirom, jadan), svjetlost a ne tamu (da ti svako ne bi jebao mamu). I stani konacno na balun tj. pouzdaj se u svoju glavu (koja ti je stalno u balunu). Procitaj sto ti pise na celu. «KUSTRE». A sto se to cita iza cela? «KERUM».
Sad se lipo umij ladnom vodom pa se pogledaj u zrcalo. Je li vidis da ne mozes biti niti Kustre niti Kerum, niti Gotovina niti Dante, nego samo ono sto jesi. I zasto ne bi bio to sto jesi? Pa nista ti ne fali: imas svoju glavu, u grudima ti ne kuca svicarski swatch nego tvoje srce, tvoje su obe ruke i noge, tvoj ti kurac napinje gace i tvoja ti pica vlazi gacice. I sta ti vise triba? Misli svojom glavom, slusaj svoje srce, svojski radi svojim rukama, koracaj na svojim nogama, svojim kurcem gloginje mlati i sokovima svoje pice zaljevaj cvijece moje srece. I neces se tada bojati svoje buducnosti! Ona je otvorena za sve mogucnosti, sve je samo posljedica izbora. Izaberes li Keruma i Kustru za svoga gradonacelnika, ucit ces u povijest kao prvi grad na svijetu koji je izabrao dvojicu za ulogu u kojoj nastupa i za mjesto na kojem zastupa samo jedan.
Pa di to ima? Samo u S'plitu! I ko to more platit? Samo Kerum!

- 12:11 - Komentari (16) - Isprintaj - #

06.05.2006., subota

PISH & UPISH

6.svibnja (nakon dva croissanta)

Pita me konobarica (koja ce postati pravnica) da je li istina da sam se jucer setao s majicom na kojoj je pisalo «KERUM JE ZAKON». Rekao sam joj da ponovi pitanje. Dok je spremala kavu, mislio sam o mome pretorijanskome vodji koji mi je jednom kazao: «Hrvati ne znaju sto bi sa cinjenicama». Pozor ne smije pasti! To jest: pozornost. Izjava je to precizna i rezultat je dubokog uvida. Nasi ljudi nisu u stanju uociti cinjenice svoga zivota pa onda ni suociti se s njima. Cuju sto se ne kaze, vide sto se ne nosi. Bitno im promice, a sitnim se opterecuju. Pune dzepove sitnisom, a Ker-um umno napreduje. Sto je najgore, nas covik i njegova zena ne zele uciti! A uci se od onoga koji zna vise. Ma ni cut! A uciti se mora, inace se prestaje zivjeti. Pa onda nasi ljudi uce od gorih od sebe. Tako im je sve gore i gore, toliko da im vec gori pod nogama.
«Ma je li pisalo «KERUM JE MOJ IDOL»?- evo ti nje opet, s pravim pitanjem. «Je»-odgovorih sa smjeskom. «Nisam mogla virovat kad su mi to rekli, da se VI setate s time»- i ona s osmjehom. Ma ne samo da sam se setao nego sam u toj majici nastupio u emisiji Natase Bebic! I time sluzbeno inaugurirao predizbornu kampanju pod geslom: «KERUMA I KUSTRU ZA GRADONACELNIKA»! Jedan u dva. Umjesto dva u jednom. Da bismo izbjegli podvojenu licnost («split personality»). Da splitski gradonacelnik ne bi preko dana bio dr. Hyde a nocu Mr. Hyde. To bi bilo zajebano, ako vec nije. Kerum i Kustre, kao gradonacelnik, prelazna su, tranzicijska faza, iza koje na celo Splita dolazi zena. To je ta mijena koja se ceka da bi nase i vase malo i veliko misto opet bilo cisto.
Razgovor s Bebickom i njene dvije gosce, Tamarom i Majom, bio je pish i upish. Par puta smo se nasmijali do suza. Bio sam raspolozen i raspoloziv, inspiriran i motiviran pa sam u njima inducirao isto. Musko-zenska posla. U stvari, najbolje se osjecam s tri zene. Pogotovo kad od njih tri dvije dobro pjevaju. Tamara ima apsolutni sluh, to je to! Pa slusa i sve cuje. I onda se slatko smije. Cuje sta sam rekao pa razumije. Razumije pa se smije. Maja ce nastupiti ovog ljeta na Splitskom festivalu. Obe pjevaju i sviraju na pirevima, dolaze po pozivu, podizu raspolozenje i smanjuju tenzije. I tako ce do penzije. Pjevat ce mi na otvaranju moje slijedece izlozbe fotografija. Umjesto da mi neki suhoparni pametnjakovic cita uvodno slovo, one ce ga otpjevati. Njihov glas i Natasin stas – to je moja dobitna kombinacija. Emisiju pogledajte iduce nedjelje. Snimite je i obradujte kasetom prijatelje i rodbinu. I ucite, kroz zabavu, gledajuci je i slusajuci me!

- 11:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.05.2006., četvrtak

KERUM & KUSTRE - JEDAN GRADONACELNIK

4. svibnja (nakon susreta s Kerumom)

Bilo je to otprilike ovako. Futa je bio na vespi, a ja u spanjolskim cizmicama. Odmah je otvorio verbalnu vatru na mene (vodenog). Da ima ideje za 2 emisije «za Buljinu televiziju», a imas li novca –pitao sam ga, da «nema problema», a onda smo, walking on the sunshine side of Riva, naisli na problem tj. na Keruma, isprid banke. Ja sam Zeljka pozdravio uobicajenim: «Dobar dan», on mi je kimnuo, a Futa je odmah otvorio baraznu vatru na njega (bez «dobar dan). Da «gdin Kustre putuje u Berlin na svjetsko nogometno prvenestvo i da triba...» Ja sam se odmah odmaknuo, a Kerum je Futi skrenuo paznju na gradjanske manire, u smislu izostanka «dobrog dana» i nazocnosti buke iz Futinih ustiju.
Kakva su ovo vremena dosla na ovom prostoru? Da Kerum poducava ljude pristojnom gradjanskom ponasanju!? Dok je to trajalo, ja sam vec bio za obliznjim stolom, kazujuci jednome snimatelju: «Snimaj ovo, snimaj ovo»! A on ce meni, stuf svega i usporen, ovako: «Ma ne da mi ga se ni vidit! Sta cu ga snimat?!» Nisam mu rekao: «A za koji kurac imas onda kameru, da ti stoji na stolu, dok pijuckas kavu»? Umjesto toga ja sam se nasao pored prijateljice s kamericom u ruci, kojoj nije trebalo dva puta ponavljati. Usnimila je Keruma pri odlasku a sa mnom je napravila kraci-informativni razgovor pred stekatom «Ars»-a. U lipoj vestici, lipog osmjeha, bio je to bas lipi mali razgovor. Ona ce se s njim vratiti u London i ja cu se mozda vrtiti pred ocima Londonera. Nece me razumit nista ali ce shvatiti sve: tko sam i sto sam. Ovi ovdje ne shvacaju gotovo nista a misle da znaju sve. Zato London nije nista kontra Splitu gradu! Osim sto se Wimbledone jos uvijek igra u njemu a ne na Firulama. A i to jos samo neko vrime, dok Kerum ne uzme reket u svoje ruke.
Za uru i po cu u pizzeriju «Velo misto», gdje ce Natasa Bebic obaviti sa mnom duzi-informativni razgovor, za potrebe njene tv-emisije. Ja sam za njega psihicki i fizicki sperman! I kostimografski, takodjer. Za po ure cu u «Akvarija» po majicu, s kojom cu pred kamere, a na njome ce pisati (plavim slovima na zutoj podlozi): «KERUM JE MOJ IDOL»! A kad je. Sta cu to vise skrivati?! «Ni ljubav ni osvijetljen grad na brdu ne mogu se sakriti». Doslo je vrijeme da puku objasnim kako smo Kerum i ja idealan gradonacelnik Splita (u jednini)! Kerum and Kustre: dobitna kombinacija. U materijalnom i duhovnom pogledu. On ima kesu, a ja celo. To cini jednog ali pravog gradonacelnika Splita. On sam, kao i ja bez njega, to je pola gradonacelnika. A Split konacno treba jednog cjelovitog. Koji se nece dijeliti i cijepati iznutra. Koji nece biti «SPLIT PERSONALITY».
Aktualni gradonacelnik, kojega sam sinoc sreo u Kerumovom «Centralu» (na domjenku iza otvaranja zbirke Moran u Gradskoj vijecnici), reprezentativan je i fotogenican (napravio sam nekoliko njegovih snimaka). I dobro mu stoji kuhinjska pregaca (iako je crvene boje). Ali, tu bi nekakav engleski pion, mogao pomisliti da je nas gradonacelnik podvojena licnost. To jest: «split personalitiy». I iskontruirati radnu hipotezu da se on rado preoblaci u zenske halje. Te na taj nacin naskoditi njegovom imageu pa onda i politickoj karijeri. Kerum & Kustre, kao jedan splitski gradonacelnik, ne mogu izazvati takve insinuacije. Mi demonstriramo suprotno: jedinstvo kapitala i kreativnosti! I nadopunjujemo se posve. Kerumu je (kao svakom normalnom covjeku) najvise do onoga cega ima najmanje (tj. do duhovnog bogatstva) a i meni takodjer (do materijalnog blagostanja). Mi smo, jednostavno, upuceni jedan na drugoga i ne mozemo jedan bez drugoga (vladati ovim gradom). Zajedno smo nenadjebivi!
Kada me vidi s majicom «KERUM JE MOJ IDOL!» on ce, siguran sam, dati tiskati majicu «KUSTRE JE MOJE CELO!» Konacno, on je kustrav (ricav) gore (na glavi), a ja dolje (po ostatku tijela). Njega ricaju frizeri u Milanu, mene sisa frizerka u Getu. Takva je podjela uloga. On ima jahtu, ja imam more. On svoje zene koje mu rade na blagajnama placa malo, a ja svoje nimalo (zato sto nemaju cijene). On jase stotine konja, meni je i ova jedna kobila previse. Kao sto vidite, u svemu se nadopunjujemo. S nama vam nece biti pun kurac svega nego puni dzepovi! Ja cu vam davati misliti, a on ce vam uzimati visak misaone vrijednosti (da vas od njega ne bi zabolila glava). I tako ce vam splitski dani i noci teci u pravom smjeru: prema Europi!
Pitala me poznanica da li kupujem iskljucivo u Kerumovim prodavaonicama. Niposto! Ja kupujem kod njegove konkurencije. Takav je nas BIG DEAL. On mene ne moze kupiti (ja sam iznimkla koja potvrdjuje to pravilo), a ja od njega ne kupujem nista. A primam sve (sto mi treba). Pa di toga ima? U Splitu! I ko to more platiti? Jedino Kerum!

- 14:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.05.2006., srijeda

BRE I PRE, ISUS I RADNICI

1.maja (prije podneva)

Otisao jedan od glavnih likova Geta iz Splita. Ako sam ja u njemu car, onda je on lider moje pretorijanske garde. Misicav, filozofican, zdrav. Niti pije niti pusi (a vise njih rusi). Pa sta radi onda? Gusi. Gusi ljude oko sebe svojom snagom, fizickom i mentalnom, tare ih svojom bilderski oblikovanom pojavom. Ljudi se uporedjuju s njim pa ostaju kratkih rukava i spustenog nosa. Pa se distanciraju pa ga izbjegavaju. S njim ostaje samo odred najvjernijih pretorijanaca, od kojih je, svaki na svoj nacin, jaci od obicnih gradjana Spalatuma.
On ode, ona ostade tuzna. Ispunjavao je njen javni i privatni prostor. Dolazio je kod nje na kavicu razgovora s nama (ona bi slusala udivljeno), svaki dan, ranije ujutro i oko podne. A sada ga nema. Otisel je tamo di su ga zvali. A pozvali ga na Jug, u Dubrovnik. Gospari dubrovacki prepoznali njegovu vrijednost pa ga poslovno angazirali. Splicani mislili da ga znaju a prepoznali ga nisu! Pa nisu ni mogli ispravno cijeniti njegov dar i njegov rad: ili su ga precjenjivali ili potcjenjivali.
Jebeno je to «PRE»! Ono «BRE» je pickin dim prema nasem «PRE». «Bre» smo pobijedili ali to je bilo lakse nego pobijediti «pre». Vanjskog neprijatelja je uvijek lakse savladati nego unutarnjeg. Bre-kanje, to su drugi! Pre-tjerivanje, to smo mi!! Protiv vanjskog neprijatelja svi (ili barem velika vecina) ustajemo slozno ali protiv unutarnjeg, dize se jedan po jedan – pojedinac. Hrabar i pametan mora taj biti da bi se digao u boj protiv samog sebe! Malo je takvih ali cine vod probranih. Ne cetu nego vod! U cetu idu cetnici (vatreni), u vod vodnici (vodeni).
Kako je to jebeno vidljivo i vodljivo vidiocima i vodnicima!? Prosli smo kroz vatru (rata) a ne prolazi nam se kroz vodu (mira). Drugim rijecima, ne biva nam se Zidovima nego nam se tvrdoglavo ostaje samo Hrvatima. Ne prolazi nam se kroz more (gluposti, tuposti i gadosti), kao sto Zidovi prodjose za Mojsijem kroz Crveno more. Ostaje nam se u plicacima slabog sebepoznavanja i jos slabijeg prepoznavanja drugih. Ne bori nam se protiv untarnjeg neprijatelja, koji nas prca iznutra godinama, desetljecima, stoljecima.
Jedan od nasih najvecih unutarnjih neprijatelja je taj «pre», ta nasa naleglost i navezanost na pre-tjerivanje. Evo kako ono ide: ja sam najjaci i najpametniji! Ili sam najslabiji i najgluplji. Sredine nema! A onda nema ni zlata. Nego tek velike kolicine srebrenjaka i bakrenjaka. Puno prometa – mala zarada. Moj pretorijanac ili misli da zna sve i najbolje ili je u strahu da je mozda suprotno – da ne zna nista a i to malo sto zna, da zna slabo. I zato pre-tjeruje: i kada govori i kada suti i kada hoda i kada lezi. Dobro je sto je otisao u Dubrovnik, to mu je skola. Naucit ce kako se ponasati kao gospar pa ce onda sam sebe nauciti biti gospodinom. Gospar je onaj koji zna svojim ponasanjem i manirima zastiti sebe od drugih, a gospodin svojim rijecima i postupcima stiti druge od sebe!
Gosparom se uci biti u Dubrovniku, a gospodinom u sebi. Drugom se pak postaje s drugovima. Drugovi – dugovi. Kaze jedan da ono sto se rimuje, da se to i dodiruje. Po toj pjesnickoj logici, valja izbjegavati drugove da se ne bi upalo u dugove. Drugovi su skloni davati obecanja ali su ih neskloni ispunjavati. Podosta i zato sto daju nerealna obecanja. Tko u njih povjeruje ili je lud ili mu je brat. Pa prije ili poslije s drugovima izbije rat. Cujem njihova Arhimedu: «Ne diraj moje drugove»! I ne diram ih. Diram njihove drugarice. Oni su za tako nesto prezauzeti (mission impossible) pa ovakvi poput mene moraju popunjavati praznine u njihovim drugaricama (mission possible). Drzim da su tako svi, manje-vise, zadovoljeni. Dok drugovi nabijaju dugove, njihove im drugarice nabijaju rogove. A postmoderni dio nacije pise blogove.

3. svibnja (uz popodnevnu produzenu kavu)

Mislim, stvarno, ono: sto je previse – puno je! Taj se Kerum popeo svima na vrh glave a nekima i na vrhic glavica. Eno ga jucer opet u «Slobodnoj», na vrhu stranice, sa svojim novim Ferarijem. A ispod njega Svagusa, sa svojim nekim limenkom od stotinu-i-nesto konja. Nabrojio novinar sve najkonjatije poduzetnike u Splitu. Ko koga jase i koliko je zato platio. Po ovoj: koliko eura- toliko konja, Kerum je neprikosnoveni car-konjusar. On se najvise isprsio pa je njegov uzdignuti konjic najvisocije dignuo njusku. I rze na sve strane da je najskuplji i najbrzi. A zasto? Ja to ne kuzim, ne kapiram, ne razumim i ne berem: je li to Keruma strah nekoga pa mu treba najbrzi auto da bi sto brze pobjegao? S mjesta tudje nesrece a svoje srece. Kao da nije gledao onaj americki u kojemu glumac kaze: «Nema tog konja na kojemu mozes pobjeci od sebe». Pa oce li mu ga netko prepricati da ne trosi uludo svoju ni snagu svojih konja?!
Ispod clanka o Kerumijadi, ovaj naslov: «RADNICKA KLASA GLADNA KOBASA». Pa kako je nije sram, tu nasu (i vasu) radnicku klasu! Biti gladna. I to jos kobasa?! Zaista degutantno. Klasa gladna kobasa? Pa di to ime?! I ko to more platit? Odgovor je: Kerum! On to moze platit (jedan posten rucak radnicima). A umjesto njega, rucak klasi placa sindikat. To je sindrom Superhika: krasti siromasnim radnicima i davati bogatasima! A to je njemu od loseg vina (sve je to od loseg vina!). U takvom vinu nije istina. Zato nasi (i vasi) sindikalisti i lojalisti (isti, isti – odgovara jeka) tako mirno leze pod kopitama Kerumovih konja. Kerum je ovdje, naravno, metafora!
Vrhovni vrhunac vrha u novinama: «PANIKA U IMOTSKOM: UKRALI ISUSOVE CAVLE». Citat s vrha naslovnice danasnje «Slobodne». Dublje i nize se ne moze: ukrasti Isusove cavle. I to jos u Imotskom ! Gdje se i dan danas za Uskrs daju pricvrstiti na kriz i na njemu neko vrijeme ostati. To bi bilo shvacanje uzivljavanjem?! Mislim, stvarno smo ono pali na najnize grane. Prije smo radili za brokve (Isusove?), a sada krademo Njegove cavle. Prvo sto bi policija trebala ustvrditi kada uhvati lopove jest da li su i oni katolici. Ili su ludisti, nudisti, dadaisti, mozda cak sadomozahisti.
Bili koji bili, mi smo obviously pri dnu euro-ljestvice. Sto je netko nizi u necemu, to je visocije naslov o njemu u novinama. To je zakon spojenih posuda na nas medijski nacin. Padanje kriterija povecava tirazu i podize profit. To nam veliju vasi (i nasi) medijski moguli. Jednostavno, i konje ubijaju, zar ne?! «Guli, guli»!- ricu moguli. «Gu-li, gu-li, bane, bane; mi svi jedemo banane» - otpjevava zbor od par milijuna grla. I to je opcenarodni hit. I zato: hit me on the road, Jack!

- 19:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.05.2006., ponedjeljak

KRAH GRAHA

1.maj (before midnight)

Dobro vece, radni i neradni narode Lijepe i glupe nase! Kakav je bio prvomajski grah? Jos prdite? Ja ga nisam ni okusio, dosta mi je tudjeg smrada, samo bi mi jos moj vlastiti trebao. Umjesto iz radnickoga kazana, ja sam kusao materinu spizu, nakon sto sam svojski odradio jednu foto-seansu sa svojom drugaricom O.
Od artikala smo upotijebili kitu karanfila i cekic. Improvizirali smo na prvomajske teme, oboje u crvenome donjem rublju. Sjaj klasne svjesnosti sakrili smo cvikama tamnih stakala. Mojoj drugarici O. radni ugovor istjece za mjesec dana i ona ce se poslije toga naci na berzi rada. Molim, bez sazaljenja! Ja radim na njoj, a ona svakim danom pokazuje napredovanje, u ponekom pogledu. Postaje sve svjesnija svojih talenata, kvaliteta i mana, mogucnosti i sansi. Sve rijedje sakriva glavu u pijesak kao noj (i kao djeca AVNOJ-.a), sve vise siri svoja orlovska krila. Sprema se za let 4. Svojim krilima, uzdajuci se u svoj vid, leteci svojom putanjom. Tako ce imati puna krila posla! Vidjet ce nas i snimati odozgo (odakle se bolje vidi), a mi cemoj pozirati odozdo (gdje se bolje radi). Pa ce nam svima biti bolje.
Davat cemo posla i gusta i susta jedni drugima! Davat ce se Nives, nece nas vise daviti Ines; dodavat cemo si balun, necemo ga vise drzati dugo medju nogama, driblajuci sami sebe; dobacivat cemo ideje jedni drugima na glavu i okrenut cemo se od nogometa glavometu; davat cemo si oduska i opuska ako treba – i nece nas moci skinuti nikakva puska. A sta bi nas i skidali puskom kada budemo skinuli svoje crveno rublje i ostanemo goli?! Car je vec gol, mi ga samo oponasamo. Ocekujemo u tomu podrsku i institucija i pojedinaca. Nas art je sexy! Rat nije. Kome se artuje, nek nam se pridruzi. Zajedno smo goliji. To jest: skuplji.

- 23:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>