1.maja (prije podneva)
Otisao jedan od glavnih likova Geta iz Splita. Ako sam ja u njemu car, onda je on lider moje pretorijanske garde. Misicav, filozofican, zdrav. Niti pije niti pusi (a vise njih rusi). Pa sta radi onda? Gusi. Gusi ljude oko sebe svojom snagom, fizickom i mentalnom, tare ih svojom bilderski oblikovanom pojavom. Ljudi se uporedjuju s njim pa ostaju kratkih rukava i spustenog nosa. Pa se distanciraju pa ga izbjegavaju. S njim ostaje samo odred najvjernijih pretorijanaca, od kojih je, svaki na svoj nacin, jaci od obicnih gradjana Spalatuma.
On ode, ona ostade tuzna. Ispunjavao je njen javni i privatni prostor. Dolazio je kod nje na kavicu razgovora s nama (ona bi slusala udivljeno), svaki dan, ranije ujutro i oko podne. A sada ga nema. Otisel je tamo di su ga zvali. A pozvali ga na Jug, u Dubrovnik. Gospari dubrovacki prepoznali njegovu vrijednost pa ga poslovno angazirali. Splicani mislili da ga znaju a prepoznali ga nisu! Pa nisu ni mogli ispravno cijeniti njegov dar i njegov rad: ili su ga precjenjivali ili potcjenjivali.
Jebeno je to «PRE»! Ono «BRE» je pickin dim prema nasem «PRE». «Bre» smo pobijedili ali to je bilo lakse nego pobijediti «pre». Vanjskog neprijatelja je uvijek lakse savladati nego unutarnjeg. Bre-kanje, to su drugi! Pre-tjerivanje, to smo mi!! Protiv vanjskog neprijatelja svi (ili barem velika vecina) ustajemo slozno ali protiv unutarnjeg, dize se jedan po jedan – pojedinac. Hrabar i pametan mora taj biti da bi se digao u boj protiv samog sebe! Malo je takvih ali cine vod probranih. Ne cetu nego vod! U cetu idu cetnici (vatreni), u vod vodnici (vodeni).
Kako je to jebeno vidljivo i vodljivo vidiocima i vodnicima!? Prosli smo kroz vatru (rata) a ne prolazi nam se kroz vodu (mira). Drugim rijecima, ne biva nam se Zidovima nego nam se tvrdoglavo ostaje samo Hrvatima. Ne prolazi nam se kroz more (gluposti, tuposti i gadosti), kao sto Zidovi prodjose za Mojsijem kroz Crveno more. Ostaje nam se u plicacima slabog sebepoznavanja i jos slabijeg prepoznavanja drugih. Ne bori nam se protiv untarnjeg neprijatelja, koji nas prca iznutra godinama, desetljecima, stoljecima.
Jedan od nasih najvecih unutarnjih neprijatelja je taj «pre», ta nasa naleglost i navezanost na pre-tjerivanje. Evo kako ono ide: ja sam najjaci i najpametniji! Ili sam najslabiji i najgluplji. Sredine nema! A onda nema ni zlata. Nego tek velike kolicine srebrenjaka i bakrenjaka. Puno prometa – mala zarada. Moj pretorijanac ili misli da zna sve i najbolje ili je u strahu da je mozda suprotno – da ne zna nista a i to malo sto zna, da zna slabo. I zato pre-tjeruje: i kada govori i kada suti i kada hoda i kada lezi. Dobro je sto je otisao u Dubrovnik, to mu je skola. Naucit ce kako se ponasati kao gospar pa ce onda sam sebe nauciti biti gospodinom. Gospar je onaj koji zna svojim ponasanjem i manirima zastiti sebe od drugih, a gospodin svojim rijecima i postupcima stiti druge od sebe!
Gosparom se uci biti u Dubrovniku, a gospodinom u sebi. Drugom se pak postaje s drugovima. Drugovi – dugovi. Kaze jedan da ono sto se rimuje, da se to i dodiruje. Po toj pjesnickoj logici, valja izbjegavati drugove da se ne bi upalo u dugove. Drugovi su skloni davati obecanja ali su ih neskloni ispunjavati. Podosta i zato sto daju nerealna obecanja. Tko u njih povjeruje ili je lud ili mu je brat. Pa prije ili poslije s drugovima izbije rat. Cujem njihova Arhimedu: «Ne diraj moje drugove»! I ne diram ih. Diram njihove drugarice. Oni su za tako nesto prezauzeti (mission impossible) pa ovakvi poput mene moraju popunjavati praznine u njihovim drugaricama (mission possible). Drzim da su tako svi, manje-vise, zadovoljeni. Dok drugovi nabijaju dugove, njihove im drugarice nabijaju rogove. A postmoderni dio nacije pise blogove.
3. svibnja (uz popodnevnu produzenu kavu)
Mislim, stvarno, ono: sto je previse – puno je! Taj se Kerum popeo svima na vrh glave a nekima i na vrhic glavica. Eno ga jucer opet u «Slobodnoj», na vrhu stranice, sa svojim novim Ferarijem. A ispod njega Svagusa, sa svojim nekim limenkom od stotinu-i-nesto konja. Nabrojio novinar sve najkonjatije poduzetnike u Splitu. Ko koga jase i koliko je zato platio. Po ovoj: koliko eura- toliko konja, Kerum je neprikosnoveni car-konjusar. On se najvise isprsio pa je njegov uzdignuti konjic najvisocije dignuo njusku. I rze na sve strane da je najskuplji i najbrzi. A zasto? Ja to ne kuzim, ne kapiram, ne razumim i ne berem: je li to Keruma strah nekoga pa mu treba najbrzi auto da bi sto brze pobjegao? S mjesta tudje nesrece a svoje srece. Kao da nije gledao onaj americki u kojemu glumac kaze: «Nema tog konja na kojemu mozes pobjeci od sebe». Pa oce li mu ga netko prepricati da ne trosi uludo svoju ni snagu svojih konja?!
Ispod clanka o Kerumijadi, ovaj naslov: «RADNICKA KLASA GLADNA KOBASA». Pa kako je nije sram, tu nasu (i vasu) radnicku klasu! Biti gladna. I to jos kobasa?! Zaista degutantno. Klasa gladna kobasa? Pa di to ime?! I ko to more platit? Odgovor je: Kerum! On to moze platit (jedan posten rucak radnicima). A umjesto njega, rucak klasi placa sindikat. To je sindrom Superhika: krasti siromasnim radnicima i davati bogatasima! A to je njemu od loseg vina (sve je to od loseg vina!). U takvom vinu nije istina. Zato nasi (i vasi) sindikalisti i lojalisti (isti, isti – odgovara jeka) tako mirno leze pod kopitama Kerumovih konja. Kerum je ovdje, naravno, metafora!
Vrhovni vrhunac vrha u novinama: «PANIKA U IMOTSKOM: UKRALI ISUSOVE CAVLE». Citat s vrha naslovnice danasnje «Slobodne». Dublje i nize se ne moze: ukrasti Isusove cavle. I to jos u Imotskom ! Gdje se i dan danas za Uskrs daju pricvrstiti na kriz i na njemu neko vrijeme ostati. To bi bilo shvacanje uzivljavanjem?! Mislim, stvarno smo ono pali na najnize grane. Prije smo radili za brokve (Isusove?), a sada krademo Njegove cavle. Prvo sto bi policija trebala ustvrditi kada uhvati lopove jest da li su i oni katolici. Ili su ludisti, nudisti, dadaisti, mozda cak sadomozahisti.
Bili koji bili, mi smo obviously pri dnu euro-ljestvice. Sto je netko nizi u necemu, to je visocije naslov o njemu u novinama. To je zakon spojenih posuda na nas medijski nacin. Padanje kriterija povecava tirazu i podize profit. To nam veliju vasi (i nasi) medijski moguli. Jednostavno, i konje ubijaju, zar ne?! «Guli, guli»!- ricu moguli. «Gu-li, gu-li, bane, bane; mi svi jedemo banane» - otpjevava zbor od par milijuna grla. I to je opcenarodni hit. I zato: hit me on the road, Jack!
Post je objavljen 03.05.2006. u 19:38 sati.