27. svibnja (skurcanog)
Za pisanje je, osim samoce, potrebno izbjegavanje ekstrema. Ni agonija ni ekstaza ne pogoduju pisanoj rijeci, jednako kao ni depresija i euforija. Zato je kod nas, u Splitu pogotovo, tako tesko pisati. Nasi ljudi su, naime, skloni krajnostia: ili su totalno u kurcu ili su na sestom nebu. Neki kafici i pjacete su totalno krcati, dok su istovremeno susjedni lokali i ulice potpuno prazni. I tako iz prevelike gustoce upadate u razrijedjen prostor ili zastrasujuci vakuum. Nigdje mjere. Ni u jednom prostoru ugodjenog svjetla i izbalansiranog zvuka. Svugdje treste decibeli. To se kocoperi agresivna buka, ta neprijateljica svakog prijateljskog razgovora i smrtni neprijatelj svakog intimnog dosaptavanja.
Od nedavno, poceli su pustati glazbu i u zahodima. Zasto? Da ne cujemo zvuk vlastite mokrace, tako da nam i pisanje bude glazbeni dozivljaj? Cemu sve to, sva ta silna estetizacija svakodnevne stvarnosti? Da bi se sakrila njezina ruznoca, eto zasto. Pustanje glazbe i tamo gdje covjek dodje da pusti vodu na slobodu (ili da mu voda odnese neprobavljene ostatke hrane iz debelog crijeva) nalikuje, po namjeri i rezultatima, estetskoj kirurgiji. Cilj im je zajednicki: uljepsati ruzno i pomladiti staro. To jest: prevariti prirodu. A ona se ne da varati, ma koliko se mi trudili i operirali. Pa ni ljudi se ne mogu dugo varati istim forama. Cak ni ja. Muzicka podloga koja je pratila moje pisanje u wc-u novootvorene splitske pizzerije nije mi izbrisala iz svijesti cinjenicu da je becki koji sam pojeo bio omanji a njegova cijena poveca. Niti sam smetnuo s uma da ime pizzerije nema veze s uredjenjem interijera, a da je taj primjer estetske uravnilovke koja odbija goste. Pa sam zato, u prostoriji od cak 100-tinjak kvadrata, jeo sam.
Zbog preglasne glazbe, nekidan je stravicnom smrcu poginuo jedan djecak. Isao je podignuti loptu s asfalta parkiralista, u to je jedan mercedes krenuo sa svoga parkirnoga mjesta, djecakov otac je zavikao vozacu da stane, ovaj ga nije cuo radi prejake muzike u autu i presao je preko djecakove glave. Pred ocima njegova oca. Zamislite taj uzas, stavite se na cas u kozu tog covjeka, koji je bio nemocnim svjedokom ubojstva svoga sina ili sjednite za trenutak na mjesto tog vozaca, koji je nehotice ubio necije dijete. Neopisivo je to sto se dogodilo. Nepodnosljivo apsurdno i okrutno. A sve zbog preglasne glazbe.
Mozda je u tom casu u autu Severina pjevala „Stiklu“, mozda je grmio neki turbo-folk ili hard-rock. Svejedno, posve svejedno. Tog je nesretnog djecaka ubila buka. Nasa buka na nasu bruku. Buka kojom se zaglusujemo da ne cujemo glas djeteta u sebi, da ne cujemo glas svijesti i savjesti, da ne cujemo glasove vlastite djece, da ne cujemo glas bliznjega ni vapijucega. Ubijamo se bukom i radi buke, nehotice, ubijamo druge. A ustrucavamo se ili uopce nemamo snage traziti od konobara da stisa glazbu. Iako imamo na to potpuno pravo, iako su konobari i glazba tu radi nas a ne mi radi njih, iako je gost uvijek u pravu. Iako smo toboze slobodni i toboze svjesni svojih gradjanskih prava.
Svoj blog obicno pisem uz neku glazbu, koju odaberem po svome aktualnom raspolozenju i ciju snagu nastimam tako da mi usima godi a ne da im se namece. Ovaj post sam napisao u tisini. Tako da jasno cujem sto mi sapuce unutarnji glas i da to sto mi kaze napisem. Tisina nam je ponekad svima tako potrebna, da se saberemo u njoj, da cujemo sami sebe i jedni druge. Da se njome okrijepimo i da tako osnazeni mozemo mudro zakoraciti u taj vanjski, bucni svijet. Tisina nas uci osluskivanju i slusanju, a kroz slusanje rastemo. Upravo to mi je rekla razglednica koju sam lani dobio od jednog znanca iz Berlina. Na crtezu uha ovaj slogan:“THE GROOVE STARTS HERE“ („ODRASTANJE POCINJE OVDJE“).
Zelim vam svakom ponaosob primitak takve razglednice.
|
