Augh, još jedan zabavni koncertni tjedan je iza mene, a sastojao se od 4 koncerta, i to sva 4 u KSETU tako da sam semalo overdoseala, ali svejedno idem na Antenat u 'Čvaru večeras.PRVI su bili Scientistsi predhodnuti Babiesima, kao istinski NO Jazz koncert na No Jazzu. Babiesi standardno pozadinski, a i stigla sam na samo 3 zadnje pjesme. No, nisu mi uopće nedostajali, jerbo su se ionako pred Scientistsima mogli poklopiti ušima. Australci su odsvirali nevjerojatno dobar koncert, i to je otprilike sve čega se u ovom trenutku sjećam... Znam da sam skakala cijelo vrijeme i sam za vrijeme par stvari razmišljala "Zakoooon!", i da sam se čitav petak trijeznila od afterhoura potpomognutog litrama Vranca. Daj neka netko onoj INAi kraj KSETa organizira neko bolje crno vino. DRUGI su bili The Clogs i Kammerflimmer Kollektief dan poslije Scientistsa... i bili su... čudni? The Clogs su bili dosadni, nekakav nešto, uglavnom mislim da su to zamislili kao neku kontemplativnu glazbu, s hrpom čudnih zvukova i bez ikakvog smisla. I'm a bit too punk for that. Ovi drugi glazbeno i ne toliko dosadni, ali ne vjerujem bendovima koji sviraju gudalom po elektičnoj gitari baš... od jedno '75, i guess. TREĆI su bili Supersuckersi koji su bili totalan tulum, isplesala sam se ko nikad, zajedno sa forumaškom ekipicom totalno išutala pred pozornicom, napila se, crtala redneck gitaristi brkove nakon koncerta, oduševljeno skakala na New Bomb Turkse prije i poslije i tako to... Mda, i brojala modrice dan poslije. Zakon, uglavnom. ČETVRTI su bili Acid Mothers Temple i prije njih Seven That Spells (koji su mi pobudili sjećanje na preočajne Abrakadabar, jerbo im je basista isti, ali mi je drago reći da je isti napokon našao malo bolji band- ma, bulaznim). AMT su mi prvih pola koncerta bili nevjerojatno smješni, svaki put kada bi pogledala prema pozornici bi umrla od smijeha. Onda je počela ova stvar koja me potpuno zaokupila, a kroz glavu mi je prošla debilna misao "ovako bi Tool zvučali da imaju soli u glavi" i nakon toga sam se totalno zadubila, samo sam mirno stajala, pomalo osjećala bol u nožnim prstima od prošle večeri i uživala. Potpuno bolesno (ej, koliko gitarista udari tipa u publici gitarom po glavi dok istu pokušava okačit o reflektor) ali ujedno i zaokupljajuće i nevjerojatno glasno (koliko sam čula, bila je i neka oklada u pitanju). Nemam što opisivat, tko nije bio, neka pati, ono se stvarno trebalo vidjet. No, ovih dana ću se potruditi napisati i nešto o nekom albumu, vjerojatno ponovo dobivenom Flowers of Romance (Krivi, "majčinski" -da ti hebo majčinski- kiss & hug), pa stay tuned & beautiful, fkors. |
Ujoj, iza mene je jedan od tužnijih i sretnijih i zbunjujućijih tjedana i životu (a mene zbunit i nije baš atomska fizika, jelte). Zapravo, još traje. On the brighter side (uh?), bila sam na slušaonici Radioheada i na Bambi Molestersima i Boss Martiansima u Tvornici u petak, ali oboje nije vrijedno nekakvog spomena, jer Radiohead ne pušim, a ovo drugo je bilo bezveze. I sad se mislim šta da vam napišem, glazbu sam totalno zapostavila, ništa novog nisam poslušala, sve staro mi je dosadno... Ma, serem, naravno :)Slušam dobre stare Afghan Whigse (Mute bio, i još malo, ok press sekcija) i lupam glavom o stol. Zabavljam se, ukratko. Šta da vam napišem o njima? Prvo, da sam ih totalno kasno skužila, ali mi se to oprašta jerbo sam mlada, te drugo, a to je da mi je netko ukrao cede i sad imam samo Congregation, koji mi jeste najdraži ali mi nedostaju Gentleman i Black Love i sad sam opet tužna. (Zašto se ja najčešće zapalim da druge albume grupa? Onako, drugi mi uvijek bude najdraži... – iako ovaj nije službeno drugi, nego drugi za Sub-Pop, ali onog prvog, nezavisnog, nikad nisam čula). Congregation je jedan od onih kameleonskih albuma koje u različitim trenutcima shvaćaš različito i kad ga slušaš dok hodaš cestom ili se voziš, počinješ druge ljude gledati ... pa onako, kao da ti znaš nešto što oni ne znaju, s nekakvim sebičnim primjesama. Mislim da bi trebala i nešto konkretno napisati o albumu, a to bi bilo - album je čisti post-punk (znam da zvuči oksimoronski), cvileće gitare, "my pain is way cool" vokal, zanimljivi stihovi (evo), puno distorzija i, pa, lijepi je. I ima lijepi omot. ;) I ime koje morate znat ako želite znati Whigse je Greg Dulli, vokal i duša benda. Da, i, kažu da su se u zatvoru upoznali. Now excuse me, idem trčat! |
|
A, skroz sam zapostavila blog.. i čitavo vrijeme to govorim, I know. Bila sam ovaj vikend u Splitu, a ostatak vremena sam radila nepitajtešta... Vidimo se na radiohead slušaonici u KSETu večeras? U subotu u Splitu je bio koncert Babiesa, i naravno da sam se ukazala i na tom mjestu. To mi je bio prvi posjet Domu nakon preuređenja i bila sam baš ugodno iznenađena, izgleda skroz pristojno (prije je izgledao kao recimo Attack, a sad bi ga se čak s Močvarom dalo usporedit, a ima i stolice. I WC. I veći je.). Koncert je bio okay, ja sam vidjela hrpetinu poznatih ljudi, Babiesi su zvučali poput New Bomb Turksa više nego ikad, ali mi nisu oni bili baš u prvom planu, nego jedan Zanimljivić ;) U utorak sam bila na koncertu Toy Dollsa u Močvari, tj. na kraju koncerta Toy Dollsa u Močvari. Mislim stvarno, koji je to PUNK koncert koji počinje prije 11?? Koji? Tako da sam čula jedno 5 zadnjih stvari, umrla od vrućine u tih 15 min, i kasnije skužila da sam trebala doći samo jedno 10 min ranije i da bi mi bilo taman – sat i po vremena unutra sigurno ne bih izdržala. Highlight večeri je bio razočarani uzvik jednog punkića kojeg nisu pustili unutra, dok je gledao mene i prijateljicu kako ulazimo: «Pogledaj ih, na kraju ulaze!». Cute. E, da, radim hair rock kompilaciju. Molim štovano blogersko pučanstvo prijedloge najkosatijih hitova osamdesetih s najsexykewl vokalima. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv