Amo provat...
NAPOKON osjećam da kockice upadaju na svoje misto...tamo di su oduvik tribale bit. Napokon imam osjećaj da stvari u mom životu idu željenom putanjom i napokon uviđam zadovoljstvo ljudima oko sebe, važnost njih koji su tu di jesu... kao i važnost zašto oni koji više nisu tu, NISU.Neke stvari nažalost stagniraju.. Nije se svit prominia. JOŠ uvik šta si eksplicitniji, nenormalniji, debilniji, sve si zanimljiviji.. Da, to, dobro ste vidili, DEBILNIJI. I to je još jedna stvarčica nova... Od sada.. ne štedim, izražavam se TOČNO onako kako mi dođe, kakve stvari vidim...i rekla sam vam već prije, ispričavat se za to NEĆU.To je čisto iskazivanje najizravnije, bez imalo uljepšavanje ili sličnog, stvari kakve jesu.
Dakle, sve više gledam, čitam, čujem onih stvari o kojima sam također prije pisala...O tome kako autoimune bolesti mogu kako su došle i otići...kako čovjek kako je obolio može se i izliječiti, i naravno, nije li malo znakovito kako danas nikad više nije bilo ovih famoznih autoimunih bolesti koje tamane čovjeka, dok prije i nije baš....Ja gledam, ma mislite li vi da se čovik malo kasno siti okrenit se, zakočit i pogledat.. Šta ga to kosi? Zbog čega? Čime je pridonia?NIKAD VIŠE nisu bile zahtjevane, ispraznije, DEBILNIJE, nenormalnije stvari nego sad..i O TOME SAM već PRIJE, ono iskonsko u nama se buni, jer NE TRIBA tako bit i NIJE to UOPĆE važno...a čovik se s tim prebukira, optereti, uguši i na kraju, da, oboli...Pa ka da moran reć da mi i nije žao, jer , jbg, sami smo sebi to.. Ali znate čega mi je žao..Onoga šta UVIK naje... oni najbolji... Oni čije biće ne prihvaća to sve.. čija se nutrina i sve ne tjelesno buni protiv toga... oni obolijevaju.. ne žive onako kako tribaju..kako im paše i na kraju , kako bi htjeli... I KA UVIK.. naravno... oni najbolji izvuku deblji kraj...
Evo... gledam te cure iz MS svijeta... žene.. Ne znaš koja je bolja od koje.. koja je prošla i propatila više, koja je više dobra, iskrena.... Ali da... one su oboljele... Jel se sad stavlja pitanje koliko je poželjno bit dobar uopće?A go..o neću bit!! Niti sam takva stvorena niti odgojena...Rekli bi whatever it takes... Ovakva kakva jesam, dobila to šta jesam..nosit ću tako kako nosin... Ali se ne dam... Ne prodajem svoja uvjerenja, svoju osobnost, svoju unutarnju sebe... Radi čega? Ovoga šta se vani nudi..šta je vani poželjno? Hvala ali NE.A ekipi koja se super uklapa u ovo društvo..koja je tražena.poželjna...IN.... Mogu samo poručit.... Good luck..You are going to need it....in the end... Ali vam onda neće pomoć...
*Evo, moj prvi post,na brzinu stavljen i napisan,u nikakvim uvjetima,ali,u planu imam još puno toga...jaaako puno...Stojte mi dobro*Oznake: life coaching, nešto normalno, Multipla skleroza
|