Hiding from the Sun in shadow of the Moon
31.10.2006., utorak
I need an option, a reason and some hope....
|
dakle.. hm evo me.. ovo će biti jedan čudan post.. so enjoy... or please klick that little red x in left top of the page... danke.. :) ja sam sama u svemiru, napušten čovjek između toliko istih, sličnih, različitih... nitko me ne razumije, nitko to ni ne pokušava, svi samo odlaze i ostavljaju me... samu... do takvih zaključaka dolazim svaku večer nakon dana koji najčešće počne i završi velikim razočaranjem... da vam to prikažem simbolično... ja sam magnet... sve ljude privlačim... dolaze, kupe moju energiju, okreću se, odbiju se i odu... ah da, imate pravo, usporedba je loša ko kupus... ali je istinita... čudno kako susrećem ljude koji su (*mobitel zvoni*) isti kao i ja.. čak mislim da smo neki izgubljeni blizanci, istih zanimanja, interesa, jednostavno savršeni... a oni to ne primjećuju... pomislim da sam ja jedino živo biće na ovoj zemlji koje ima osjećaje... svi su tako hladni, svijet je tako hladan, bezobziran... nemoguć... odkad znam za sebe u sebi čuvam jedan osjećaj... nemoguć osjećaj... on se nemože opisati, kao da je sastavljen od tuge, sjete, tjeskobe, očaja, ljutnje, mržnje, objesa, straha... často ga osjećam, svaki dan kada se nađem sama... ja sam sama i u prostoriji punoj ljudi, sa prijateljima, obitelji, na cesti, u kući, školi, na trgu, bilo gdje... ja sam uvijek sama... sramim se toga, sramim se priznati da nešto samnom nije u redu, kada se počnem neobjašnjivo tresti ili osjećati mučninu, kada počnem skidati slojeve kože neprestanim grebanjem, ili kada sjedim, šutim i gledam, ništa ne primjećujem... u svom svijetu... negdje jako daleko, što dalje, progone me, tlače me, muče me... ali vjerujte bolje je nego ovdje... svaki njihov potez gori je od sto noževa zabodenih u leđa, od milijun nanešenih rana, od ičega... neobjašnjivo ali istinito... teško mi je kada me uhvati ta moja "bolest" ikako se vratiti u svijet živih, ne mogu se tomu oduprijeti, nemogu otići, samo mogu čekati da prođe... a ono nikako da prođe... ponekad bih stvarno željela biti netko drugi, živjeti normalno, biti normalna, bez svih mojih problema koji su samo u mojoj glavi... and I can't keep them inside anymore... oni... ja... ponekad razgovaram sa svojim odrazom u ogledalu... pričam si kako će sve biti bolje, da se samo trebam truditi, smijati im se, i pokušavati naći ono bolje u njima... nakon toliko ohrabrivanja, ništa se nije dogodilo... palo je u vodu... sva prijateljstva, sva ljubav... on.. ja.. otišao je na neko vrijeme.. trebamo razmisliti rekao je... znate, fali mi... znam da i ja njemu falim... ali mi to nikada neće priznati... ovaj drugi, napisao mi je još jednu pjesmu, pronašla sam ju u njegovoj ladici, slovila je: mojoj malenoj... kako je predivno biti nečiji, smjestiti se u njegovim mislima, srcu, napokon se prizemljiti, pronaći ono što sam toliko dugo tražila.. srce koje lupa za mene... u blizini tog čovjeka više nema čudnih "osjećaja", samoće ni tuge, taj čovjek iskopa ono malo sreće iz mene, položi mi ju na dlan i smješkom ju rasprši u moje lice.. više nema lažnog smješka, samo ljubav u mojim očima plamti, samo radost gospodari mojim srcem... tog čovjeka zasad više nema, ignorirala sam ga.... zašto? neznam... nesvjesno... nenamjerno... slučajno... izabrala sam drugu osobu, nesvjesno... a on je otišao... suze klize i ostavljaju samo bolni trag... tražim njegove oči, ali moje se zaklapaju.. odlazim... ...hear me scream as I face tommorow... |
18.10.2006., srijeda
Tebi...
 prije samo par tjedana bila sam krhotina mali komadić ovoga svijeta... izgubljena, ostavljena, napuštena... kada svi odu prođu ostala sam sama sjediti na klupi... gledala sam kako on odlazi ali ovaj put nisam krenula za njim iako sam to toliko htjela... ostala sam gledati kako odlazi sve što sam ikada voljela čovjeka kojemu sam poklonila svoje nebo svoje zvijezde a koji ih je okovao i izgazio... zamisli kako sam se osjećala kada si me razrezao i ostavio da krvarim? ali nije te bilo briga zar ne? ni tada nisi mario nikada nisi mario... zašto bi? svake noći gledala bih u zvijezde tražila bih svoje zvijezde među toliko njih ali nikada ih ne bi pronašla... možeš li zamisliti kako sam se osjećala kada sam nakon sati i sati traženja, plakanja, nesanice zaspala i ponovno sve ispočetka sanjala? kada sam te tražila a tebe nije bilo? kada sam te trebala a ti si odlazio? razočarana u sebe toliko sam puta posegnula za tabletama, skalpelom, nožem i svaki put mislila samo na tebe... izolirala sam se od svih tražila sam pomoć ali nitko nije pristizao tražila sam nekoga ali nikoga nije bilo... tebe nije bilo... ponekad bih te vidjela na cesti a bi me ignorirao... možeš li zamisliti kraj svijeta? e pa tako sam se tada osjećala... cijeli svijet mi se srušio a da ti to nisi ni opazio... tako me dobro poznaješ... dugo sam se pitala što je u meni krivo da baš uvijek sve uništim da baš uvijek sve pokvarim? toliko sam sanjala da si još uvijek tu toliko sam željela poljubiti te barem još zadnji put ali ništa se od toga nije ispunilo... imaš li pojima koliko sam patila? ne, nitko ne zna... pravila sam se da je sve lijepo, tek tu i tamo pukla bi moja savršena maska neki su to vidjeli ali brzo bih pokrpala rupe i krenula dalje lažnim smješkom, lijepim riječima, sretnim gestama lažima... nikome nisam htjela priznati da te još uvijek volim i da patim da umirem... i tako danima... kada sam se najmanje nadala zvijezde su osvanule na mom nebu on mi ih je vratio svojim blagim smješkom uznemirio je moje srce netko drugi... sve manje sam razmišljala o tebi jer sve moje misli zaokupila je njegova ljepota njegova predivna duša... danima bismo razgovarali a dani bili bi tako kratki ponekad zaustavila bih se u njegovu pogledu zaustavila bih vrijeme i nikada ga ne bih pustila da teče željela sam biti uz njega zauvjek... ti si polako nestajao iz mojih misli sada je postojao samo on... držao me na dlanu poput pahuljice divio mi se, smiješio, pisao mi pjesme, skidao mi zvijezde i nikada me nije povrijedio... volio me, a ja sam njega voljela još više, više od ičega... nikada se nisam nadala da postoji netko kao on, on je bio ostvarenje mojih snova princ na bijelom konju koji mi je poklonio cijeli svijet... ti si to samo promatrao i uletio kada je bilo najljepše... podsjetio si me na sve lijepe trenutke koje smo proživjeli ponovno si otkrio onaj dio srca koji te voli... zašto opet? prošlost me zbunjuje a sadašnjost još više... ne znam što želim... znam da samo jednog volim... i znam da tebe ne volim... samo te ne mogu preboljeti... ipak svaki put pomislim na tebe kada god ti si još uvijek sastavni dio mog života a on on je nešto što nikada ne želim izgubiti... ne želim ponovno izgubiti taj predivan osjećaj zaljubljenosti tu njegovu pažnju i ljubav ne želim izgubiti njegov blagi pogled ni njegove predivne oči leptiriće koji polete u meni kada ga ugledam sreću koju osjetim kada ga dotaknem... ne želim.. on je zbunjen, otuđio se, ali još uvijek mi piše pjesme, još uvijek me milo gleda, još uvijek mi skida zvijezde i voli me više od ičega... tražim ga u snovima ali svaki put ti mi se prikažeš pred očima a on tek u pozadini tužno me gleda u tvojoj sjeni... znam da sam mu sve ali istovremeno mislim da mu ništa ne značim... ne želim vjerovati da zaista on postoji jer ne želim ponovno gledati kako se netko okreće i kako me gazi... zašto mora biti tako savršen? zašto ti uopće postojiš? odlazi molim te... bojim se da ću ga izgubiti ali ne mogu se tako brzo oporaviti od tvojih laži ne mogu tako brzo ponovno voljeti toliko dati koliko sam tebi dala... još uvijek tražim nestale komadiće srca a već sam mu cijelo srce prodala... ne želim toliko riskirati... ali toliko ga volim... nemogu ga više ni pogledati u oči i reći mu da ga volim kada i dalje mislim na tebe... i znam da te mrzim ali ne mogu to shvatiti... postoji li mogućnost da se pronađem u njegovu srcu još uvijek neznam... ali znam da postoji mogućnost da ostanem sama... svi na kraju ostanu sami... moram li i ja?  |
09.10.2006., ponedjeljak
Jesam li sam?
 I kada sjediš sam Sam u mraku A tišina otkrije ranu svaku Pitaš li se ponekad Jesam li sam? I kad ležiš sam Sam pod zvijezdama Kada svaka suza Teče godinama Pitaš li se tada Jesam li sam? Kada mjesec sam Sam na nebu sja Preko svijeta, Preko mora Godinama U tišini daleko Stoljećima... Jeli on sam? I kad tuga Tužni sni Obuzmu svo svjetlo Vragovi zli Poželiš li tada Biti sam? Kada sam U daljini U tišini patiš A nikog Nema u blizini Da shvati Poželiš li tada Nekoga? Kada sam Među ljudima Tražiš pomoć Među osudama Poželiš li tada Nekoga? Kada sam Ispod crnih oblaka Sanjaš o njegovim Poljubcima Pitaš li se ponekad Zašto sam sam? Poželiš li ponekad Svoje čežnje Svoje boli Reći mu tad Ali njega nema Baš nikada? Pomisliš li ponekad Jesam li sam? Jesam li sam? Postojiš li i ti Ili samo ja?  no ovo nema smisla, kao što većina stvari nema smisla. Hvala na komentarima i na svemu. Neznam kako da vam zahvalim, samo mogu reći hvala. moonshadow... |
