dakle.. hm evo me..
ovo će biti jedan čudan post..
so enjoy...
or please klick that little red x in left top of the page...
danke.. :)
ja sam sama u svemiru, napušten čovjek između toliko istih, sličnih, različitih... nitko me ne razumije, nitko to ni ne pokušava, svi samo odlaze i ostavljaju me... samu... do takvih zaključaka dolazim svaku večer nakon dana koji najčešće počne i završi velikim razočaranjem... da vam to prikažem simbolično... ja sam magnet... sve ljude privlačim... dolaze, kupe moju energiju, okreću se, odbiju se i odu... ah da, imate pravo, usporedba je loša ko kupus... ali je istinita...
čudno kako susrećem ljude koji su (*mobitel zvoni*) isti kao i ja.. čak mislim da smo neki izgubljeni blizanci, istih zanimanja, interesa, jednostavno savršeni... a oni to ne primjećuju... pomislim da sam ja jedino živo biće na ovoj zemlji koje ima osjećaje... svi su tako hladni, svijet je tako hladan, bezobziran... nemoguć...
odkad znam za sebe u sebi čuvam jedan osjećaj... nemoguć osjećaj... on se nemože opisati, kao da je sastavljen od tuge, sjete, tjeskobe, očaja, ljutnje, mržnje, objesa, straha... často ga osjećam, svaki dan kada se nađem sama... ja sam sama i u prostoriji punoj ljudi, sa prijateljima, obitelji, na cesti, u kući, školi, na trgu, bilo gdje... ja sam uvijek sama... sramim se toga, sramim se priznati da nešto samnom nije u redu, kada se počnem neobjašnjivo tresti ili osjećati mučninu, kada počnem skidati slojeve kože neprestanim grebanjem, ili kada sjedim, šutim i gledam, ništa ne primjećujem... u svom svijetu... negdje jako daleko, što dalje, progone me, tlače me, muče me... ali vjerujte bolje je nego ovdje... svaki njihov potez gori je od sto noževa zabodenih u leđa, od milijun nanešenih rana, od ičega... neobjašnjivo ali istinito... teško mi je kada me uhvati ta moja "bolest" ikako se vratiti u svijet živih, ne mogu se tomu oduprijeti, nemogu otići, samo mogu čekati da prođe... a ono nikako da prođe... ponekad bih stvarno željela biti netko drugi, živjeti normalno, biti normalna, bez svih mojih problema koji su samo u mojoj glavi... and I can't keep them inside anymore...
oni...
ja...
ponekad razgovaram sa svojim odrazom u ogledalu... pričam si kako će sve biti bolje, da se samo trebam truditi, smijati im se, i pokušavati naći ono bolje u njima...
nakon toliko ohrabrivanja, ništa se nije dogodilo... palo je u vodu... sva prijateljstva, sva ljubav...
on..
ja..
otišao je na neko vrijeme.. trebamo razmisliti rekao je... znate, fali mi... znam da i ja njemu falim... ali mi to nikada neće priznati... ovaj drugi, napisao mi je još jednu pjesmu, pronašla sam ju u njegovoj ladici, slovila je: mojoj malenoj... kako je predivno biti nečiji, smjestiti se u njegovim mislima, srcu, napokon se prizemljiti, pronaći ono što sam toliko dugo tražila.. srce koje lupa za mene... u blizini tog čovjeka više nema čudnih "osjećaja", samoće ni tuge, taj čovjek iskopa ono malo sreće iz mene, položi mi ju na dlan i smješkom ju rasprši u moje lice.. više nema lažnog smješka, samo ljubav u mojim očima plamti, samo radost gospodari mojim srcem...
tog čovjeka zasad više nema, ignorirala sam ga.... zašto? neznam... nesvjesno... nenamjerno... slučajno...
izabrala sam drugu osobu, nesvjesno...
a on je otišao...
suze klize i ostavljaju samo bolni trag... tražim njegove oči, ali moje se zaklapaju.. odlazim...
...hear me scream as I face tommorow...
Post je objavljen 31.10.2006. u 20:10 sati.