Level Up

Današnja poslijepodnevna šihta donijela mi je stresa, koliko ga nisam iskusila cijele ove, poslovne, godine. I tako...
kap koja je prepunila čašu...
i ja koja divlja, udara nogama stare stolove i stolice, psuje i viče...
...
Nisam mogla više izdržati taj pritisak, taj stres... odurni osjećaj da sam ja i moj radni prostor (čitaj kabinet i spremište) samo tepih, pod kojeg svatko gura svoje smeće... da se svi drugi hvale novouređenim kabinetima, bojama, cvijeću i inim sitnicama koje oplemenjuju prostor... a da je moj kabinet postao odlagalište tuđeg smeća, starih klupa i stolica... da niti nakon generalnog uređenja od prošle godine, učionica u kojoj radim ne izgleda nimalo reprezentativno... da su zidovi uništeni, pod izgreban od nanašanja tuđih ormara i klupa, da nema šanse da još dođemo na red za novi namještaj... ukratko...
sve se to prelilo...
izbilo kao bujica...

ma kažem vam... udarala sam stolice i stolce nogama, bacala ih jednu preko druge, da bih došla do police na kojoj držim svoja nastavna sredstva...

ne znam kako će to završiti... sad sam se smirila... vidjet ću...
u mojoj glavi je nakon svega sazrela još jedna nova mogućnost... otići!!! početi sve nanovo na nekom drugom mjestu...
... ne znam...
moram odspavati... kažu da je jutro pametnije...