Level Up

Reakcije ljudi na moju malu promjenu me vesele i ohrabruju i to traje već neko vrijeme.

Posla, nervoze, stresa svakim danom je sve više. U mojem kolektivu nešto se mijenja, neki novi momenti oko kojih se svi okrećemo, a koji nam svima daju negativni zamah. Svi smo opterećeni, svi jedni drugima nešto zamjeraju, ljute se... neće biti dobro... ne znam što se to događa. Kao da nitko nema volje za opuštanje, za druženje, za zabavu...

I uz sve te trenutke, stigla mi je i prehlada. Prehlađena je i Potočnica, pa sad zajedno pijemo čajeve, jedemo med i cijedimo limune. Valjda će pomoći da prebrodimo pehladu.

veceras se osjecam jaaaakooo dobro i uzivam u zivotu... pa sam odlucila te
svoje vesele misli podijeliti sa vama

pokrenula sam se
otisla na frizuru
primjenila dijetu
obukla majcu s vecim izrezom na prsima
smijala se
salila
plesala
uzivala
gledala oko sebe
i vidjela...
vidjela poglede, osmjehe...
traje to vec par dana i zaista se odlicno osjecam... ponovno pronalazim
u sebi ono lijepo, ne osjecam se debelo i nezanimljivo...
planiram i nove podhvate... jedan od njih ce biti kupnja novih naocala...
zelim neke otkacene, zanimljive, izazovne...
cvrsto sam odlucila, postati zenstvenija, prestati se skrivati, bjezati, imati obzira za sve samo ne za sebe, uzivati u zivotu...
tako je malo potrebno da to ostvarim, drzite mi fige da ustrajem, da
uspijem, da budem ovako sretna i zadovoljna... da zbacim sa sebe te blesave
okove koje sam si sama stavila

I tako, otišla sam danas do frizerke... Žena si je dala truda, rezuckala, oblikovala, fenirala i promijenila moj izgled. Friz je krasan, nov, ali ispod njega je još uvijek moje umorno lice i podočnjaci, opušteni obrazi i bore... i dok sam se gledala u ogledalo u salonu, vidjela sam sve još i bolje nego prije. No, ipak, osjećala sam se bolje.
Potočnica me nije prepoznala dok sam prilazila zgradi, a ona se s curama igrala gumi-gumija... A Hard... e pa on je "crko" od smijeha... i komentirao da mi nova frizura uopće ne stoji. Odgovorila sam mu da se meni sviđa i totalno ignorirala njegov smijeh... no, unutra u meni je bilo razočaranje... Nemogu se odviknuti od potrebe da me Hard "pohvali".
=============
Sutra, tj. danas idem na kraći put. Odoh sada ispeglati još nešto košulja i hlaća... i smisliti što ću nositi. Mrzim pakiranje!!!!
=============

Ogledalo, ogledalce moje
Najljepša na svijetu, tko je?
Ja definitivno više nisam.

95 kila krasi moj stas
Bore i opuštena koža na licu
Madeži sve brojniji i uočljiviji
Sjede vlasi
Neposlušna kosa
Dlake na bradi
Neuredna frizura
Obješena rit
Cice sve veće i sve više se spuštaju…
koma
…
I kad prolazim uz izloge, vidim se!!!
Vrijeme, vrijeme, vrijeme… prolazi moj biološki sat i sve se više pretvaram u nešto što sam mislila da nikada neću biti.

Pa u čemu je problem?! U današnje vrijeme?
U istini, da nemam volje poduzeti nešto. Da mi treba neki zamašnjak, da se zadovoljavam ovim što je, da kukam, da sam nezadovoljna, da nemam motiva početi činiti nešto za sebe.
S jedne strane imam želju, s druge strane nemam volje. Smislim plan, pa odustanem.
Tu mi Hard, malo pomogne… njemu sam uvijek OK, on ne komentira promjene, ne pokazuje interes za moj izgled, voli me kakva god bila… i kaj sad…
A meni jaaakooo treba kompliment, pogled, osmjeh, poljubac iznenađenja, najviše od Harda, al bi dobro došlo bilo što, samo da me probudi…
I vidim ja kud sve to ide… s čime kompenziram tu svoju potrebu, zašto se toliko dajem na poslu, zašto su moje ambicije sve izražajnije…

S večeri znam da trebam krenuti, donesem odluku… onu poznatu «Od sutra ću…», a sutra dođe brzo, pregazi me sitnim dnevnim obavezama, rokovima, dogovorima i ne učinim ništa od odlučenog…

//u bedu sam... iako u RL tako ne djelujem... trebam nešto učiniti... gubim se//

Danas opet gunđam...

Bravo, za sve koji se znaju služiti netom, surfati webom, igrati mrežne igre, slati i primati poštu... i sve se više povezivati i razmjenjivati i informirati i td.

Pa, ovo gore baš i nije bilo gunđanje... gunđanje tek slijedi.

Poludim, razljutim se, nerviram kad pošaljem mail, službeni ili poluslužbeni i ne dobijem odgovor danima... Razumijem ja da se ne spajaju baš svi, svakodnevno na net... no ipak...
Možda sam ja praviše revna, jer kao što svaki dan provjerim poštanski sandučić u ulazu zgrade, tako isto svakodnevno provjerim epoštu. I kao što na svako papirnato pismo, pošaljem odgovor tako i na svaki mail odgovaram.
Spamove, lance sreće, obavijesti, reklame... prvo pobrišem... i onda ustanovim kako opet (i opet i opet) nema odgovora na mail kojeg čekam.

Čak sam uključila zahtjev da mi primatelj pošalje potvrdu da je mail primio... no mnogi, oh, koliki mnogi ne kliknu taj "yes", a kamo li da mi bar nešto odgovore.

Što će mi mail, ako na njega od nekih nikad ne dobijem odgovor.... em, ti kulturu... zašto je ljudima tako teško pomisliti da bi bilo OK, pristojno, očekivano da se pošalje kakav-takav odgovor?

Kasno je... ponoć je prošla... Hard i Potočnica odavno spavaju... a ja se ljutim jer opet trebam čekati odgovor... i znati da odgovora mailom neće niti biti....

ahhhh... izgleda da ću ipak trebati komunikaciju s ljudima prenijeti na mob... Mob i tako svi stalno vucaraju sa sobom...
==========================
eh, kaj je sad to... kolko to opcija imam u editoru... aha... lijepo... sad se samo moram prisjetiti gdje je koji gumbić i konačno objaviti post

Probudim se ujutro, vesela i čila. Osmjeh na licu, ugodni osjećaji... sve baš super. I tako to traje cijeli dan. Nikakvi stresovi, problemi, nesporazumi, ljutnje, ružno vrijeme ... ništa, baš ništa, ne može poljuljati taj osjećaj divote življenja, pa čak kad se radi o ozbiljnim stvarima, bolestima...

Probudim se ujutro, nevesela i ljuta. Bore na čelu duboko usjećene, podočnjaci ispod očiju, osjećaj umora i nezadovoljstva. I tako to traje cijeli dan. Svaki i najmanji stres, problem, nesporazum, ljutnja izgledaju kao smak svijeta... pobuđuju u meni tisuću pitanja, nesigurnost, nezadovoljstvo sobom i svojim životom...

Zašto je to tako? Što je to što će odrediti kako ću se sutra - preksutra - neko buduće jutro probuditi??? Voljela bih kad bih nakako mogla utjecati na to buđenje, pa da svaki dan bude veseo i lijep, da se osjećam zadovoljna i sretna, da ne gunđam i prigovaram, da se osjećam ženstveno i lijepo, da ne žudim za stvarima koje ne mogu imati, da svaki problem riješim lako i s osmjehom...

Cijelog ljeta nisam radila gotovo ništa, ne računajuči uobičajene dnevne i obiteljske obaveze u stanu. Sada već 10-tak dana neprestano nešto obavljam, pišem, planiram, odlazim na sjednice i seminare i vrijeme mi tako brzo prolazi. Trebat će mi još malo vremena da se uhodam u ritam posla.
Kad ne bih imala taj osjećaj uspjeha, kad bih umjesto pohvala (koje dobivam), stalno dobivala kritike, mislim da bi mi sve to bio puno teže. Ovako, iako ima problema stalno imam smješak na licu.

Kako i ne bih kad sam neki dan dobila najveću pohvalu upućenu od osobe koja je u neku ruku meni nadređena, a koja mi je rekla da sam ja za nju autoritet. uhuuuuu....
Moja skromna duša poletjela je put oblaka kad je to čula... a onaj oprezni razumni dio je u jednom malom kutku mozga šaputao i bio oprezan (stvarno? pazi! da nije to navlakuša?...). No dobro je da taj razumni dio svijesti zvrnda i prigovara, jer me time čvrsto drži na zemlji.