Cijelog ljeta nisam radila gotovo ništa, ne računajuči uobičajene dnevne i obiteljske obaveze u stanu. Sada već 10-tak dana neprestano nešto obavljam, pišem, planiram, odlazim na sjednice i seminare i vrijeme mi tako brzo prolazi. Trebat će mi još malo vremena da se uhodam u ritam posla.
Kad ne bih imala taj osjećaj uspjeha, kad bih umjesto pohvala (koje dobivam), stalno dobivala kritike, mislim da bi mi sve to bio puno teže. Ovako, iako ima problema stalno imam smješak na licu.
Kako i ne bih kad sam neki dan dobila najveću pohvalu upućenu od osobe koja je u neku ruku meni nadređena, a koja mi je rekla da sam ja za nju autoritet. uhuuuuu....
Moja skromna duša poletjela je put oblaka kad je to čula... a onaj oprezni razumni dio je u jednom malom kutku mozga šaputao i bio oprezan (stvarno? pazi! da nije to navlakuša?...). No dobro je da taj razumni dio svijesti zvrnda i prigovara, jer me time čvrsto drži na zemlji.
Post je objavljen 02.09.2006. u 08:58 sati.