Level Up

Volim proslave!
Ne volim kad proslave trebam organizirati ja!!!

Zvući vam to poznato?
Lijepo je okupiti oko sebe poznate i drage osobe, pripremiti raznovrsne gurmanske užitke i provesti sate i sate u brbljanju, smijanju, razgovaranju. Dani proslava nekih obljetnica, rođendana, važnih datuma i slično, sasvim su dobra prilika da se svi okupimo i malo zabavimo.
Ne mogu opisati svoju sreću i zadovoljstvo da te proslave postoje... no danas... nakon tri dana proslavljanja mojeg rođendana, mogu samo ustvrditi da sam umorna i da ću danas ranije na počinak.
Prvo je u petak došla Sveki, jer ne može u nedjelju (putovanje), u subotu prijateljice s djecom (jer eto baš u mojem kvartu moraju nešto obavljati, pa da ne dolaze dva dana za redom) i onda danas Moji/Naši najdraži i najbolji Kumovi s djecom.

Razmišljam o danima koji prebrzo prolaze, o vremenu koje imamo pred sobom i o vremenu kojeg smo već iskoristili... i čini mi se da mi vrijeme pre brzo prolazi... dani, tjedni, mjeseci, godine...
A kad već pišem o protoku vremena, ne mogu se načuditi da je prošlo već dvije godine od kada smo doselili u naš novi starn.... dvije godine????
Hm... mogla bi slijedeći vikend... pasti opet neka proslava.... ?!

MaSanYa
ili
Level Up???

Kako me Blogeri koji me čitaju pamte? Po čemu razlikuju moj od nekog drugog bloga. Svaki blog nosi neki svoj naziv (često i povećeg broja riječi i znakova). Svaki bloger ima svoj nick - kojim drugima želi nešto reći ili naznačiti. Nickom se Blogeri identificiraju, prepoznaju. Zašto sad odjednom ova, po mojem mišljenju, totalno blesava i zbunjujuća promjena, tj. zamjena nicka nazivom bloga.

Ne odobravam novotariju koja je uvedena da u u komentarima umjesto nadimka piše naziv bloga.

Danas
43
i što još...
ništa... život ide dalje... nosi me svojim ubrzanim tokom, baca me na hridi, polaže na pješćane žalove, razvlači me, steže, guši i proširuje, grije me i smrzava...
Lijepo!!!
Kad pogledam oko sebe... vidim... ljude koji me vole, cijene, obožavaju... trpe, dosađuju se, kolutaju očima...
Kaleidoskop... opet mi se vraća ta slika... slika iz (tako davanog) djetinjstva...
43!!!
zaboravila sam kako je to biti dijete... radovati se kao djete... igrati se kao djete... voljeti kao djete...
***
ne ću praviti tortu
ne ću puhati u svjećice
samo ću ispiti čašu vina
za 43... za sebe... za život... za iskustvo... za nadanja... za strahove... za budućnost

želja je sve manje i sve su koncentrirane i vrlo jednostavne... živjeti dalje, voljeti, radovati se, što manje brinuti

Danas poslije podne opet putujem. Ovog puta na Čiovo. Nisam tamo duuuugoooo bila i nadam se da će biti vremena za prošetati malo i opustiti se od stresa. Planiram kavu, negdje na nekoj terasi i nadam se da će biti dovoljno sunčano da mogu zagrijati ove svoje, maglom i hladonoćom, ohlađene kosti.
Iako u rasporedu ima hrpa predavanja, važnije mi je to što ću se susresti s dragim Kolegicama i Kolegama i moći tračati i brbljati i zezati se i smijati i zaboraviti barem na par dana sve ovo što me ovih dana mućilo.

Smirila sam se.
Ispričala se onima koje sam svojim bijesom povrijedila.
Nasatvila raditi svoj posao.
Znam da ga radim dobro. Znam da ponekad griješim. Znam kako nastaviti dalje.
Znam da imam novu mogućnost, za čije ostvarenje još nije sazrijelo vrijeme.
Znam da (opet i opet i opet i opet........) moram biti strpljiva.
***
a kramaraj još uvijek stoji...
neću ga niti taknuti...

Današnja poslijepodnevna šihta donijela mi je stresa, koliko ga nisam iskusila cijele ove, poslovne, godine. I tako...
kap koja je prepunila čašu...
i ja koja divlja, udara nogama stare stolove i stolice, psuje i viče...
...
Nisam mogla više izdržati taj pritisak, taj stres... odurni osjećaj da sam ja i moj radni prostor (čitaj kabinet i spremište) samo tepih, pod kojeg svatko gura svoje smeće... da se svi drugi hvale novouređenim kabinetima, bojama, cvijeću i inim sitnicama koje oplemenjuju prostor... a da je moj kabinet postao odlagalište tuđeg smeća, starih klupa i stolica... da niti nakon generalnog uređenja od prošle godine, učionica u kojoj radim ne izgleda nimalo reprezentativno... da su zidovi uništeni, pod izgreban od nanašanja tuđih ormara i klupa, da nema šanse da još dođemo na red za novi namještaj... ukratko...
sve se to prelilo...
izbilo kao bujica...

ma kažem vam... udarala sam stolice i stolce nogama, bacala ih jednu preko druge, da bih došla do police na kojoj držim svoja nastavna sredstva...

ne znam kako će to završiti... sad sam se smirila... vidjet ću...
u mojoj glavi je nakon svega sazrela još jedna nova mogućnost... otići!!! početi sve nanovo na nekom drugom mjestu...
... ne znam...
moram odspavati... kažu da je jutro pametnije...

Dan pješačenja
ili
Dan učitelja
što je medijima, javnosti važnije???
Vrlo su to jasno pokazali na današnji dan!
...treba li što više napisati...
***
Umorna sam, umorna od posla, obaveza i uskih cipela... koma! Jedva čekam vikend...

I to je to... od danas imam novi look...
Zabavna sam sama sebi... drugačija... i sretna i vesela i radosna i razigrana... što sam to konačno učinila - za sebe...
neš ti posla... pa samo si si nabavila nove cvikse
ah... nemrem to sad objašnjavat... dio je to jednog dubljeg ciklusa promjena kojeg sam sama sebi nametnula... samu sebe ohrabrujem da je to OK... da se stvari mijenjaju na bolje...

Oh, tašta sam! Jedva čekam sutrašnje reakcije i priče... sutra je dan mojeg "pojavljivanja na balu"... ne očekujem da će me zamijetiti neki tamo princ i da će me poslije tražiti po izgubljenoj leći s cviksa... no ipak, željno očekujem reakcije...
Veli Hard, da smanjim doživljaj... no ja ne mogu! Moram se radovati, jer sam uspjela (djelomično, nepotpuno... ali ipak krećem prema nekom svom novom uspjehu)

Već sam pomislila da sam banana ili tak nešto... danima nemogu na blog editor... no sad je sve u redu...
veselim se
pokušavam sebi objasniti zašto mi je tako važno doći na blog, pisati, komentirati, čitati... ludilo ovisnosti...
Sve vas pozdravljam i dajem kratko izvješće:
novi friz je pun pogodak... nisam mogla bolje izabrati...
a ovaj tjedan stižu i nove naočale...
bravo ja!!!!!