Današnja poslijepodnevna šihta donijela mi je stresa, koliko ga nisam iskusila cijele ove, poslovne, godine. I tako...
kap koja je prepunila čašu...
i ja koja divlja, udara nogama stare stolove i stolice, psuje i viče...
...
Nisam mogla više izdržati taj pritisak, taj stres... odurni osjećaj da sam ja i moj radni prostor (čitaj kabinet i spremište) samo tepih, pod kojeg svatko gura svoje smeće... da se svi drugi hvale novouređenim kabinetima, bojama, cvijeću i inim sitnicama koje oplemenjuju prostor... a da je moj kabinet postao odlagalište tuđeg smeća, starih klupa i stolica... da niti nakon generalnog uređenja od prošle godine, učionica u kojoj radim ne izgleda nimalo reprezentativno... da su zidovi uništeni, pod izgreban od nanašanja tuđih ormara i klupa, da nema šanse da još dođemo na red za novi namještaj... ukratko...
sve se to prelilo...
izbilo kao bujica...
ma kažem vam... udarala sam stolice i stolce nogama, bacala ih jednu preko druge, da bih došla do police na kojoj držim svoja nastavna sredstva...
ne znam kako će to završiti... sad sam se smirila... vidjet ću...
u mojoj glavi je nakon svega sazrela još jedna nova mogućnost... otići!!! početi sve nanovo na nekom drugom mjestu...
... ne znam...
moram odspavati... kažu da je jutro pametnije...
Post je objavljen 13.10.2006. u 20:44 sati.