Level Up

Kažu da je neznanje najveći prijatelj straha.
I imaju pravo.
Tako sam i ja u svojem neznanju, popustila pod pritiscima straha i nemira. I naravno, da nije bilo tako strašno kako sam mislila.
Nisam se trebala ni sa kim svađati, no nadmudrivanja je bilo. Onog finog, pristojnog sa smiješkom na usnama. Tako to mora biti. Sada znam tko je gdje, tko za koga radi, tko koga «gura» u prvi red i zašto su me neki gotovo izgurali iz natjecanja. Mnogo je lakše kad to znam. Mogu se prilagoditi, promijeniti i dalje funkcionirati onako kako meni odgovara i kako sam planirala. Bit će tu još «igara», jer nisam baš sve rekla, neke stvari čuvam kao adute i odigrat ću ih kad budem trebala.
Uglavnom, u proteklih par dana odlučila sam krenuti jednim novim putem. Putem mogućnosti koja mi se ukazala. Nadam se samo da me moji osjećaji nisu prevarili i da sam dobro odabrala. Vidjet ću. Čeka me dosta posla, no nagrada je jasna i uočljiva, te donosi dobit na dulje vrijeme. Dobit neće biti samo materijalna već i statusna. Ovo je prilika da počnem ostvarivati svoje ambicije.
Trebao mi je jedan ovakav «radni odmor», da se odmaknem od svakodnevnice, da se družim s ljudima koje odavno znam, a koje tako rijetko viđam, da se smijemo, šalimo i ljutimo, da zajedno ispijamo kave i brbljamo do iznemoglosti.
Iskoristila sam to vrijeme da upoznam jednu dragu i simpatičnu Blogericu. Hvala ti Silent, što si našla vremena da se nađemo na kavi.

I eto, me opet tu, kod kuće, sa svim onim kućnim sitnicama i obavezama. Eto, me opet u strci i jurnjavi.

Prvo sam se jutros probudila već u 4 sata i nikako, pa nikako nisam mogla odspavati još malo... Nije bilo druge. Od prevrtanja u krevetu mi je samo bilo muka i sve sam više bila nervozna. Ustala sam se, spremila, popila kavu... na poslu sam bila punih sat vremena ranije.
No, dobro, barem sam korisno iskoristila to vrijeme i sredila svoje ormare, pobacala hrpu starih papira i barem malo napravila reda.
Odradila svoje, na putu kući obavila šoping i sad kad bih se trebala barem malo odmoriti, ne mogu.
Vijesti i informacije koje sam jutros dobivala totalno su me izludile, ne znam što me očekuje sutra. Ne znam da li sam upravo izašla na zaleđenu ravninu i ne znam od kud bi mogao zapuhati snažan vjetar. Morat ću se sutra obazirati na sve strane... strah me, neizvjestnost i neka strepnja.
Bez veze. Što bude, bude... mislim si. No nemir u meni ne prestaje. Trebala bih se ići pakirati, a ne da mi se...
Trebala bih srediti stan, a ne da mi se...
Da li opet vidim probleme gdje ih nema, ili samo naslučujem da će se u slijedećih nekoliko dana dogoditi novi mometni u međuljudskim odnosima.
Idem na put, na nekoliko dana, posao... obaveze... no nadam se da ću sresti i neke drage ljude koje uglavnom vidim jednom godišnje na Državnim natjecanjima.
Znam da ću sresti i neke ljude o kojima nemam dobro mišljenje, o kojima sam (možda) previše pričala i gdje treba i gdje ne treba... hoćemo li igrati otvorenih karata? hoću li izdržati pritiske? da li to mene grize savjest zbog nečega... misli, misli, misli...
zbrkano je sve...
Kako bih samo voljela da sada mogu slegnuti ramenima, uzdahnuti i pustiti nek sve ide svojim tokom. Da me prestanu vrtiti te misli nemira i strepnje...

OK, priznajem... tek sam sad shvatila da se sličice vide samo uz komentare. Dakle, od danas, postoji moj mali Mišon avatar... one/i koji me od početka čitaju znaju da sam istu sličicu imala u logu bloga... nisam mogla odoljeti a da se ne prisjetim tih svojih blog početaka.

Simpatična mi je ideja da se u komentarima vidi i sličica. Čak sam jednu pripremila, no kad gledam izgled svog bloga čini mi se da mu ne bi pristajali ti mali avatari.
Što mislite?
Da ih uključim?

jes
jes
jes

i dalje čuvam glasnice, jer svako malo progovorim ko ranije spomenuti Tomica... a u četvrtak i petak me čekaju prvo nastava, a onda predavanja za učitelje... ludnica.

No nisam zbog toga sretna... Sretna sam i vesela jer sam se "riješila" posla koji me zadnje dvije godine sve više mućio i bio mi sve naporniji... izazivao glavobolje, ljutnje i nezadovljstva... posao zbog kojeg već 6 godina nisam imala praznika... posla zbog kojeg mi je Hard rekao da to više neće trpiti i da mu je dosta da naša obitelj živi s tim poslom.

Ne radim više raspored sati za moju školu!!!!
Jupiiiiiiiiiiiiiii

Odmarala sam se ovih dana. tempo je bio lagan, bez napora... i sve bi bilo lijepo i krasno, da me u petak nije uhvatila blaga temperatura, bol u kosima, neko čudno škakljanje u grlu i sinusima... i onda... kih, apćih, kašljuc... Pohodila me prehlada.
Danas je dobro, jedino mi glas zvući ko od Tom Waitsa... i sve se nadam da će sutra bit bolje.

Zadnjih dana, računalo opet ima manevre. Miško Optički trkelji sa strelicama i pokazivačima i pokazuje sve samo ne tam gdje treba. Monitor jedva svijetli. Windozi se sporo učitavaju. Tipkica unatragbrisalica neće brisati... i tako... No, sve ja to podnosim i trpim i samo čekam kad će ovaj moj deda Komp otići u trajno mirovanje, ali se sve nadam da neće još.

Ono što ne podnosim je kad počne zafrkavati spajanje na net... grizla bih od ljutnje.
Kad mu velim "spoji", on neće pa neće, a kad neće onda (magare tvrdoglavo) nema veze... A ak i oće, slijedi beskonačno čekanje da se web straničica otvori... grrr... Jesam li rekla da bih grizla od ljutnje, kad to počne? A lupala bih ga čekićem kad mi nakon gotovo cijele minute potrebne za spajanje, napiše da stranica nije dosupna il da je greška. Uuuuh!!!!!
Samo mi nemojte savjetovati da kupim novi komp. Zbog dugova si još nisam nove cipeliše kupila. Ne smijem niti pomisliti na stanje na računu, a kamo li na činjenicu da mi još uvijek nisu isplatili neke honorare. Da se tog sjetim nebih samo grizla, već bih mogla nekog istuć... a to je već agresivno ponašanje i vezano je uz nasilje, a nasilje nije Ok... pa dakle... ništ od nasilja s moje strane. Nemojte me iskušavati, jer sam baš raspoložena nasilno.

Dakle, ipak uspjela napisati jedan postić i veza je još OK. Možda večeras uspijem prozujati blogom.
Baš zgodno... veza mi radi na dvogodišnjicu!
Čestitke svim blogerima koji su od prvih dana na blogu!!!!

… danas slavi 45. rođendan!!!
Kad smo se prije 15-tak godina upoznali, očarale su me njegove plave oči, radost koja je iz njih zračila i veseli smiješak na licu.
Obožavam ga!!!
Volim ga!!!
On je moj kamen temeljac, moje sidro, moja sigurnost, moje sve!
Sretan ti rođendan Ljubavi moja!

Pjevam i vjerujem u ljubav:

Vjeruj u ljubav,
jer ljubav je sve,
vjeruj u ljubav,
ne zivi bez nje.
Vjeruj u ljubav,
i sacuvaj nju,
vjeruj u ljubav u dobru i zlu.
Vjeruj u ljubav,
i sacuvaj nju,
vjeruj u ljubav u dobru i zlu.

Daj mi svoju ruku sad,
neka ljubav veze nas.
Daj mi svoju ruku sad,
kao rijedak cvijet.
Daj mi svoju ruku sad,
prava ljubav je uz nas,
nek' nas vodi u sretniji svijet.

Vjeruj u ljubav,
jer ljubav je sve,
vjeruj u ljubav,
ne zivi bez nje,
vjeruj u ljubav,
i sacuvaj nju,
vjeruj u ljubav u dobru i zlu.
Vjeruj u ljubav i sacuvaj nju,
vjeruj u ljubav u dobru i zlu.

Pretpostavljam da se od mene sad očekuje neko novo osvrtanje, prijedlozi i ideje, kritike, primjedbe, pohvale i tome slično... No, ne ide to baš samo tako lako... to je trenutak koji dolazi slučajno. I onda nešto napišem i onda se to počne dešavati u stvarnosti.
Nije prvi puta da su mi se dogodile takve situacije. Situacije u kojima postanem svjesna nekoga ili nečega, pomislim na predmete i osobe o kojima nisam duugoo mislila i odjednom se u stvarnosti s tim osobama ili predmetima nešto počne događati.
Nisu to nikakvi horror događaji, to bude nešto jednostavno, npr. isti predmet se pokvari ili "nestane", osoba je javi, ili joj ugledam sliku u novinama i tome slično.
NIsam još uvijek sigurna da li vjerujem ili ne vjerujem u slučajnost. S jedne strane, logično mi je da se slučajnosti događaju. No s druge, ima još toliko toga nepoznatog o ljudskom mozgu i prirodi i često osjećam da su svi događaji i osobe povezani kao dijelovi jednog ogromnog procesa i ciklusa.

Eto, u tjedan dana dvije slučajnosti!

Prvo sam, potaknuta podatkom da je na blog.hr otvoreno 100 000 blogova, komentirala pisanje na više blogova od jednom. Nakon par dana na naslovnici je objavljena anketa.
Zatim sam gunđala zbog neprimjerene slike na naslovnici (u reklami za časopis), a evo danas vidim da je slika zamijenjena pristojnijom verzijom (s grudnjakom).

I što da sad mislim, jel to slučajnost ili nešto drugo???
Baš bih voljela saznati.

Konačno jedan neradni ponedjeljak... he, he, he... kao da već dugo nije bilo neradnog ponedjeljka.
Ipak ovaj je za mene važan. Zadnji trenutak za punjenje baterija, spavanje i odmor, jer kad sutra krenem s poslovima do 10.7. sam u speedu i ne stajem. Onda godišnji - nadam se bez obaveze koju sam vukla godinama i zbog koje niti nisam imala pravi godišnji.

Sve što danas trebam raditi je isplanirati aktivnosti i događaje. Za to se služim malim stolnim kalendarom. On sve više sliči na dnevnik neke tajnice, sve je u njemu zapisano. Kad što mora obaviti Potočnica, kako slijede Hardove smjene, sve moje obaveze, svi rođendani, godišnjice, obljetnice i još što šta drugo... bez njega bih bila izgubljena.
Ponekad mi se dogodi kod buđenja, da moram svu svoju koncentraciju usmejriti na to koji je dan, kome je sat zvonio (Potočnici, Hardu ili meni) i dok ne pogledam u svoj kalendar, totalno sam izgubljena.