|
Kažu da je neznanje najveći prijatelj straha.
I imaju pravo.
Tako sam i ja u svojem neznanju, popustila pod pritiscima straha i nemira. I naravno, da nije bilo tako strašno kako sam mislila.
Nisam se trebala ni sa kim svađati, no nadmudrivanja je bilo. Onog finog, pristojnog sa smiješkom na usnama. Tako to mora biti. Sada znam tko je gdje, tko za koga radi, tko koga «gura» u prvi red i zašto su me neki gotovo izgurali iz natjecanja. Mnogo je lakše kad to znam. Mogu se prilagoditi, promijeniti i dalje funkcionirati onako kako meni odgovara i kako sam planirala. Bit će tu još «igara», jer nisam baš sve rekla, neke stvari čuvam kao adute i odigrat ću ih kad budem trebala.
Uglavnom, u proteklih par dana odlučila sam krenuti jednim novim putem. Putem mogućnosti koja mi se ukazala. Nadam se samo da me moji osjećaji nisu prevarili i da sam dobro odabrala. Vidjet ću. Čeka me dosta posla, no nagrada je jasna i uočljiva, te donosi dobit na dulje vrijeme. Dobit neće biti samo materijalna već i statusna. Ovo je prilika da počnem ostvarivati svoje ambicije.
Trebao mi je jedan ovakav «radni odmor», da se odmaknem od svakodnevnice, da se družim s ljudima koje odavno znam, a koje tako rijetko viđam, da se smijemo, šalimo i ljutimo, da zajedno ispijamo kave i brbljamo do iznemoglosti.
Iskoristila sam to vrijeme da upoznam jednu dragu i simpatičnu Blogericu. Hvala ti Silent, što si našla vremena da se nađemo na kavi.
I eto, me opet tu, kod kuće, sa svim onim kućnim sitnicama i obavezama. Eto, me opet u strci i jurnjavi.
|
