Prvo sam se jutros probudila već u 4 sata i nikako, pa nikako nisam mogla odspavati još malo... Nije bilo druge. Od prevrtanja u krevetu mi je samo bilo muka i sve sam više bila nervozna. Ustala sam se, spremila, popila kavu... na poslu sam bila punih sat vremena ranije.
No, dobro, barem sam korisno iskoristila to vrijeme i sredila svoje ormare, pobacala hrpu starih papira i barem malo napravila reda.
Odradila svoje, na putu kući obavila šoping i sad kad bih se trebala barem malo odmoriti, ne mogu.
Vijesti i informacije koje sam jutros dobivala totalno su me izludile, ne znam što me očekuje sutra. Ne znam da li sam upravo izašla na zaleđenu ravninu i ne znam od kud bi mogao zapuhati snažan vjetar. Morat ću se sutra obazirati na sve strane... strah me, neizvjestnost i neka strepnja.
Bez veze. Što bude, bude... mislim si. No nemir u meni ne prestaje. Trebala bih se ići pakirati, a ne da mi se...
Trebala bih srediti stan, a ne da mi se...
Da li opet vidim probleme gdje ih nema, ili samo naslučujem da će se u slijedećih nekoliko dana dogoditi novi mometni u međuljudskim odnosima.
Idem na put, na nekoliko dana, posao... obaveze... no nadam se da ću sresti i neke drage ljude koje uglavnom vidim jednom godišnje na Državnim natjecanjima.
Znam da ću sresti i neke ljude o kojima nemam dobro mišljenje, o kojima sam (možda) previše pričala i gdje treba i gdje ne treba... hoćemo li igrati otvorenih karata? hoću li izdržati pritiske? da li to mene grize savjest zbog nečega... misli, misli, misli...
zbrkano je sve...
Kako bih samo voljela da sada mogu slegnuti ramenima, uzdahnuti i pustiti nek sve ide svojim tokom. Da me prestanu vrtiti te misli nemira i strepnje...
Post je objavljen 22.05.2006. u 17:29 sati.