Level Up

Šećući gradom, stigla sam i do dućana prepunog kućnih sitnica, prekrivača, polica, stolnih lampi, ogledala, lustera i slika. I tada sam ju vidjela.
Sliku!
Sliku koju bih rado imala u svom novom domu.
Velikog formata, koja bi odlično pristajala u dnevni boravak. Sliku koju bih rado gledala i u kojoj bih uživala…. Ali…. Skupa je, preskupa!
Pokušala sam se cjenkati s prodavačicom. Al ona kaže «To je cijena. Ovdje nema cjenkanja. To je umjetničko djelo.» Ha….. cmizdr… i što???
Ak kupim sliku, neću imati dosta love za isplatiti majstora koji mi radi kuhinju…
Ak idem u debeli minus, neću tako skoro iz njega izaći…
I reče mi moja Prijateljica «Kupi ju, ak ti se sviđa!» a ja odgovaram «Ne mogu! Preskupa mi je!»

I svjesna sam toga, da gotovo cijeli svoj život kupujem samo ono što mi treba, što mi je nužno, bez čega ne mogu; a da cijeli svoj život štedim na sebi. Danas radije potrošim za Potočnicu ili Harda, nego za sebe. I svjesna sam da bih trebala kupiti tu sliku, i znam da ju ipak neću kupiti jer… ima nešto potrebnije što moram kupiti.
Tako je i sva lova od honorara uložena za kuhinjski namještaj, Potočnicine potrepštine, klopu… nisam sebi kupila nikakvu sitnicu, niti MP3, niti nakit, niti novu torbicu, niti sandale….
Trebala sam!
Nisam!