Level Up

Proteklih 40-tak dana bili su najveća ludnica u posljednih nekoliko godina. Ništa nisam stizala, a obaveze su se samo gomilale. Uz to nikako se nisam mogla osloboditi loših misli, nezadovljstva, tuge, bijesa i svih onih osjećaja koji samo pogoršavaju opće stanje.
Svaki dan mi je sve teže dolaziti na posao, zbog problema, zahtjeva... ludnica... i u svemu tome najviše sam bila ljuta na sebe jer sam griješila... a nisam uočavala svoje pogreške. I uvjerena da je sve u redu, svakodnevno sam slušala gdje sam napravila greške... koma...
No, dobro.
Ovaj vikend planiram posvetiti sebi i dobro se naspavati i odmoriti... valjda ću uspjeti u naumu!

a ja koristim priliku da se javim s tuđeg kompa.
Pretrpana sam poslom, a komp ću definitivno morati odnijeti nekom pametijem da mi pomogne... jer radi mi sranja s instalacijom modema... neće pa neće... glupan!!!
Uskoro ću pisati više...

Šibenik!
Bilo je odlično, sunčano i ugodno.
Naslušala sam se predavanja i predavanja... ali sam našla vremena za sjedenje na plaži i močenje nogu u moru... prehlada me još nije napustila, pa se nisam usudila kupati.

Vrijeme mi leti kao ludo... a i ja sam još uvijek pomalo luda...
Noc curi, ne mogu se riješiti prehlade.
Poslovi i dalje nagomilani, ali nadam se da ću ih uskoro riješiti.
Ne stižem sve što sam planirala.
Ipak, ima i lijepih vijesti.
Kuhinja je "skoro" pa montirana, uživamo već sada u njenom izgledu i funkcionalnosti i ne mogu vjerovati kako smo dobro pogodili oblik, veličinu i boju.
Uskoro idem do mora, točnije u Šibenik... valjda će me malo morskog zraka i sunca vratiti u forumu.

I tako - dragi moji... odoh ja!
Vrijeme je došlo za kratki međutak... pauzu... stanku... kako vam drago...
Komp je definitivno pozvizdio... treba mu hitna intervencija... a koliko će ona trajati... nemam pojima.
Znam samo da sam preopterećena poslom, dužnostima, zadacima, zahtijevima... svi nešto traže, zahtijevaju, traže ... od mene.
a ja?
Ja ne tražim ništa... od nikog?
Možda bih trebala početi tražiti... malo pažnje, malo obzira, malo razumijevanja, malo mira...
ne znam
Moja su nezadovoljstva dugogodišnja... a ja nemam snage da ih počnem riješavati i pretvorim u zadovoljstvo
Umorna sam i depresivna...
Lažem sebe i druge...
Rastragana sam između mojih želja i mojih obaveza... i uvijek, nekako, te obaveze prevladaju.

Idem sad!
Srediti komp, pa ma koliko to trajalo... a da li ću i ostalo srediti, pišem kad se ponovno ulogiram!
Pusa!

ok... normalna sam... sve će biti u redu....
... ne... nije OK... pucam... pucam....

ok... stigla je kuhinja... sutra kad dođem s posla imat ću što za vidjeti :))
... ne ... nije OK... neće me biti doma kad se kuhinja bude slagala...

ok... posao sam napravila... ipak... trebam popravljati...
... ne... nije OK... pucam... novi zahtijevi... znala sam da će tako biti... "Trebala bi... ovo bi trebalo... ovako to napravi".... aaaaaaaaaa

ok... kompjutor radi....
... ne ... nije OK... nešto se dešava... virusi, crvi, trojani.... ko će ga znati... ili nešto drugo... treba preformatirati... instalirati nanovo... nanovo... aaaaaa .... kako ću raditi bez kompa???

ok... idem spavati....
... ne .... nije OK... zadnjih dana sanjam samo ružne snove... budim se u strahu i znoju... bojim se ići spavati....

ok... volim svoju obitelj....
... ne ... nije OK... trebam mira... samoće... živjeti malo bez brige i problema....

ok... volim popiti pivo....
... ne ... nije OK... počela sam piti.... pucam... pucam... pucam....

Ovih dana neprestano razmišljam o sebi, o Hardu, o našem odnosu prema vjeri i Bogu. Oboje smo kao djeca kršteni, ali nikad nismo bili prvopričesnici niti krizmani. Kad smo planirali vjenčanje, željeli smo se vjenčati u Crkvi, ali smo tada naišli na totalno nerazumijevanje i ucjenjivanje, na koje nismo pristali.
Vjerujem u Boga, molim se i ne osjećam da sam manje važna zato što nisam obavila sve te sakramente koje Crkva propisuje. Potočnica je uz nas naučila mnogo o Bogu i vjeri, o molitvi, Crkvi, Papi i svemu ostalom.
I gdje je tu problem?
Možda to i nije problem, no mi Potočnicu nismo krstili, jer kad smo to željeli, opet su nas ucjenjivali da mi moramo biti vjenčani u Crkvi. Željeli smo da ona sama izabere, kad bude svjesna što vjera jest. I tako, trebalo je odlučiti da li Potočnicu uključiti u vjeronauk u školi ili ne.
Odlučili smo da ne, ali je ona jedina u razredu koja ne bi slušala tu nastavu. Dugo smo razgovarali i razmišljali što učiniti. Da li ju i dalje ostaviti da ta dva nastavna sata prosjedi sama u školskoj knjižnici? Da li ju time obilježavamo, pred drugom djecom? Kako će ona to doživjeti i neće li se nakon nekog vremena, zbog toga, prema njoj stvoriti otpor – jer je drugačija?
Popustili smo i u dogovoru s učiteljicom ona je danas imala prvi sat vjeronauka.
Učili su jednu pjesmicu, koju je odmah zapamtila i kod kuće je recitirala. Da bi odmah potom rekla «Mene Bog ne voli, jer nisam krštena.» Prvo sam pomislila da je Časna nešto pitala o tome, no onda mi je Potočnica ispričala da je Časna govorila o tome kako su svi oni kao djeca kršteni i da sad Bog zna da je «Ovo njegov Marko, ovo njegova Lana…. Itd….»
Dječja iskrenost, progovorila je iz Potočnice i ona je digla ruku, te rekla «ja nisam krštena». Pitala sam ju što joj je Časna na to rekla, no ona je odgovorila da je to čula samo njena susjeda u klupi i da Časna nije ništa odgovorila.
Pitam se sad što i kako dalje. Jesmo li u pravu ili u krivu?
Znam već što će mi reći većina vjernika. Znam da će mi reći da moja/naša vjera nije prava, ali oni ne shvaćaju da moja/naša vjera ima veze s Bogom, ali ne i s Crkvom. Da je moja vjera iskrena i upućena ravno Bogu. Da volim otići u Crkvu, kad nije misa, odsjediti u miru, pomoliti se, ali ne i u vrijeme misa, kad je puna ljudi, koji će već po izlasku iz Crkve zaboraviti na svoje riječi i molitve; mise na kojoj mi svećenik govori o politici i gura politikanstvo, govori o vjeri, o ljubavi, a na ulaznim vratima piše cjenik Crkvenih usluga… Možda ja od buhe pravim slona… no zaista sam u velikoj dilemi… jesmo li pogriješili što smo ju upisali na vjeronauk? Jesmo li pogriješili što ju do sada nismo krstili? Jesmo li pogriješili što smo ju učili vjeri? Jesmo li pogriješili što se nismo vjenčali u Crkvi? Jesmo li u pravu svoje dijete pustiti da samo izabere?

Ne znam… osjećam da je u svemu tome nešto jako krivo, ali ne otkrivam gdje je problem… i ovaj post je zapravo odraz mojih zbrkanih misli, nedoumica i osjećaja…

...bilo moguće biti stalno zdrav, kakav bi nam svijet bio?
...bilo moguće, ne raditi i živjeti sa svim luksuzima koje danas imamo
...nestalo politike i političara, tko bi vodio ovaj svijet
...sve bilo dozvoljeno, da li bi se ljudi i dalje tukli, ubijali i ratovali
...se ukinula škola, kako bismo prenosili znanje
...nestalo električne energije, kako bismo preživjeli
...

Grozno se osijećam.
Danas poslije podne, sam odspavala skoro tri sata. Sve me boli, ali barem temperaturu više nemam.
Čaj, med, vitamini, voće... jedva čekam da prehlada prođe.

Znala sam da ću puknuti… i to mi se danas dogodilo. Ali pukla sam na način kojeg nisam očekivala… prehladila sam se. Nos mi curi, sinusi bole, noge i zglobovi natiču… kompletni dizajn prehlade.
Popila sam neke vitamine, andole, čajeve u nadi da ću se barem malo oporaviti… ali ne ide. Danas idem ranije na spavanje, valjda će to biti dovoljno da sutrašnji dan na poslu preživim.

Uz sve to dobila sam još neke ponude za dodatne poslove… prihvatila sam! Jedino ne znam kad ću sve to stići obaviti… luda sam… luda… ali i ambiciozna i ne da mi se odustati sad kada sam započela s dodatnim radom. Ambiciozna sam, želim više i znam da to više mogu ostvariti… iako će to možda značiti više posla, a manje vremena za igru i učenje s Potočnicom, uređivanje stana, odmor i dangubicu. Sva je sreća da me Hard u tome podržava i da se na njega mogu osloniti.

... je Potočnica krenula u školu.

Za vrijeme jučerašnje priredbe, nisam mogla suzdržati suze. "Pa ne ide u vojsku... kaj sad plačeš?" pitao me Hard... nisam se dala smesti, a nisam bila jedina mama kojoj su suzice radosnice kapale niz lice.
Ne mogu točno opisati taj osjećaj sreće, ponosa, brige, koji me cijelog dana držao. A ona... Ona se ponašala "vrlo ozbiljno i važno" i jedva je čekala da uđe u razred.
Za učiteljicu je samo rekla "Lijepa je!", a i ja sam zadovoljna jer sam s njom razgovarala na upisu i onda mi se dopala. Pomislila sam tada, kako bi bilo lijepo da ona bude Potočnićina učiteljica... i tako... još se jedna želja ostvarila.

Jutro mi je kapnulo na dlan
Vedro, lijepo, ugodno
trenutak, dva
I već je isparilo!

Vrijeme je varljivo … Nekih dana protjeće usporeno, tromo, dosadno, a nekih dana je brzo kao treptaj oka.

Dobro jutro!!!
Danas će valjda biti lakše... Spavala sam u komadu bez buđenja... i sanjala neki lijepi san... sve neke plave boje, vile, šuma i potok, a ja u svemu tome. Dobro je! Osjećam se odmorno...
Eto, kavica je na stolu, blog otvoren... malo ću čitati, pa onda u dnevnu rutinu.

noćas sam kasno legla... ujutro se rano ustala... nisam mogla spavati... poslovi, nedovršeni... rokovi sve bliže... hrpa obaveza... Potočnica... Hard... prašina pod nogama... neopeglani veš... čisti, čisti, spremaj, spremaj, piši, piši, planiraj, planiraj...
nezvani gosti...
sparina i vlaga...
par kila viška... nesređena frizura... podočnjaci... bore...
... aaaahhhh... hoću li izdržati???

Količina vlage u zraku je tolika da mi je frižider prepun vode. Sve je mokro, od stijenki, do saklenki, kutija, boca...
Već mi je dojadilo stalno brisanje te vodurine...
Veš kojeg sam stavila sušiti...(naravno na balkon, a ne u frižider) nikako da se osuši.

... a sad idem na spavanje... i ovaj post je totalno bez veze... možda ga popravim koji drugi dan...