Ovih dana neprestano razmišljam o sebi, o Hardu, o našem odnosu prema vjeri i Bogu. Oboje smo kao djeca kršteni, ali nikad nismo bili prvopričesnici niti krizmani. Kad smo planirali vjenčanje, željeli smo se vjenčati u Crkvi, ali smo tada naišli na totalno nerazumijevanje i ucjenjivanje, na koje nismo pristali.
Vjerujem u Boga, molim se i ne osjećam da sam manje važna zato što nisam obavila sve te sakramente koje Crkva propisuje. Potočnica je uz nas naučila mnogo o Bogu i vjeri, o molitvi, Crkvi, Papi i svemu ostalom.
I gdje je tu problem?
Možda to i nije problem, no mi Potočnicu nismo krstili, jer kad smo to željeli, opet su nas ucjenjivali da mi moramo biti vjenčani u Crkvi. Željeli smo da ona sama izabere, kad bude svjesna što vjera jest. I tako, trebalo je odlučiti da li Potočnicu uključiti u vjeronauk u školi ili ne.
Odlučili smo da ne, ali je ona jedina u razredu koja ne bi slušala tu nastavu. Dugo smo razgovarali i razmišljali što učiniti. Da li ju i dalje ostaviti da ta dva nastavna sata prosjedi sama u školskoj knjižnici? Da li ju time obilježavamo, pred drugom djecom? Kako će ona to doživjeti i neće li se nakon nekog vremena, zbog toga, prema njoj stvoriti otpor – jer je drugačija?
Popustili smo i u dogovoru s učiteljicom ona je danas imala prvi sat vjeronauka.
Učili su jednu pjesmicu, koju je odmah zapamtila i kod kuće je recitirala. Da bi odmah potom rekla «Mene Bog ne voli, jer nisam krštena.» Prvo sam pomislila da je Časna nešto pitala o tome, no onda mi je Potočnica ispričala da je Časna govorila o tome kako su svi oni kao djeca kršteni i da sad Bog zna da je «Ovo njegov Marko, ovo njegova Lana…. Itd….»
Dječja iskrenost, progovorila je iz Potočnice i ona je digla ruku, te rekla «ja nisam krštena». Pitala sam ju što joj je Časna na to rekla, no ona je odgovorila da je to čula samo njena susjeda u klupi i da Časna nije ništa odgovorila.
Pitam se sad što i kako dalje. Jesmo li u pravu ili u krivu?
Znam već što će mi reći većina vjernika. Znam da će mi reći da moja/naša vjera nije prava, ali oni ne shvaćaju da moja/naša vjera ima veze s Bogom, ali ne i s Crkvom. Da je moja vjera iskrena i upućena ravno Bogu. Da volim otići u Crkvu, kad nije misa, odsjediti u miru, pomoliti se, ali ne i u vrijeme misa, kad je puna ljudi, koji će već po izlasku iz Crkve zaboraviti na svoje riječi i molitve; mise na kojoj mi svećenik govori o politici i gura politikanstvo, govori o vjeri, o ljubavi, a na ulaznim vratima piše cjenik Crkvenih usluga… Možda ja od buhe pravim slona… no zaista sam u velikoj dilemi… jesmo li pogriješili što smo ju upisali na vjeronauk? Jesmo li pogriješili što ju do sada nismo krstili? Jesmo li pogriješili što smo ju učili vjeri? Jesmo li pogriješili što se nismo vjenčali u Crkvi? Jesmo li u pravu svoje dijete pustiti da samo izabere?
Ne znam… osjećam da je u svemu tome nešto jako krivo, ali ne otkrivam gdje je problem… i ovaj post je zapravo odraz mojih zbrkanih misli, nedoumica i osjećaja…
Post je objavljen 12.09.2005. u 21:30 sati.