Level Up

Meni nije važno na kojoj sam listi...
I nije mi bitno da moj blog čita 80000 ili više tisuća ljudi...
Ne mislim objavljivati nikakve vijesti važne za svekoliko čitateljstvo...
Ne želim biti popularna blogerka sa naslovne strane...
Ne želim procjenjivati niti biti procjenjivana...

Ja sam tu jer to želim
Ja sam tu jer mi je tu zanimljivo i zabavano i poučano
Ja biram koji ću blog čitati i pratiti, prema svojim vlastitim normama
Ja sam tu uglavnom radi sebe same

... i znam da će oni kojima je moj blog zanimljiv i zabavan na njega doći opet i ponovno...
Hvala na čitanju!

Ova prekrasna sličica podsjetila me na neke moje želje, ili snove. Ono što bih rado probala, ali još uvijek nisam bila u mogućnosti to ostvariti.

Prva: ploviti jedrilicom po oceanu.
Druga: lebdjeti u bestežinskom prostoru.
Treća: letjeti helikopterom.

... kojih više nema među nama!
... koji su stradali obavljajući svoj posao ili dužnost!
... koji su stradali zbog nečije nemarnosti, nebrige, površnosti ili bahatosti!

Sjedim već neko vrijeme ispred praznog, bijelog «papira» na ekranu. I razmišljam… što pisati, kako uobličiti moje trenutne osjećaje, misli, događaje… previše ih ima. I ne znam od kuda da počnem.
No dobro… ipak je na površinu isplivala jedna tema. Kupovina stana. (a moram zadovoljiti i Maddogovu znatiželju).
Uzeli smo kredit i od 1.10. počinje njegova otplata. Posudili lovu, konvertirali sve devize koje smo imali iz svih čarapa i madraca, knjižica i računa, do najsitnije kovanice i još nemamo dosta, tj. još nam malo fali. Imamo još mjesec i pol dana da to skupimo. I budemo! Veliki sam optimista!
Opet sam se (pa kad ću više naučiti) iznenadila kako su ljudi skloni kukanju, žaljenju, cendranju i svemu sličnom. Već nekoliko puta naišla sam na totalnu perjanicu upitnika iznad raznih glava, zato što ja o toj kupnji govorim sa smiješkom, ne cendram, ne kukam… pa zar sam ja normalna. Zašto još ne razmišljam… o kupnji auta… o tome kako ću Potočnicu vodit u Zagreb u vrtić… o selidbi… o najmu kamiona…. o nosačima… o radovima… o lakiranjima… o bojanjima… o pakiranju… o namještaju… o plaćanju poreza… o nepravdi… o malim plaćama… o zločestim kamatama… o nemarnim susjedima… i td.
A ja se na sve to smijem i odvraćam: «Sve u svoje vrijeme! Sve će se to srediti, o svemu vodim računa, ali zašto da vučem petora kola odjednom kad mogu jedna po jedna?». I onda moji dragi, kad vide da se ja baš previše ne nerviram oko svega toga odlaze… odlaze od mene jer sa mnom nemaju što razgovarati… i neka!
Ali Hard i ja ispunjavamo svoju najveću životnu želju, imati komforan stan i ne želimo si ostvarenje te želje pokvariti sitničarenjem ili cendranjem, a dovoljno smo svjesni toga što nam se dešava i spremni smo na sve!
Home, sweet home!

Jeste li znali da se u komunikaciji oko 70-93% informacija dobiva neverbalnom komunikacijom, a ostatak od 7-30% verbalnom komunikacijom (naravno u RL).
Neverbalno (govor tijela): kretnje, pogledi, boja glasa, osmjesi, položaj tijela, izgled, način oblačenja itd. Za dobrog govornika uvijek je važan i njegov izgled, nastup i tome slično. Često puta nas baš ti neverbalni znakovi "odvuku" od informacije koju bismo trebali primiti/čuti. Šum između govora i slušanja je vrloooo velik, možemo ga zvati različitim imenima, jer nastaje zbog 70-93% drugih razloga zašto nešto nismo čuli, razumjeli; zašto smo odustali od komunikacije.

E sad! Ono što mene brine je tih 7 do 30 % verbalne komunikacije. Ima tu svega i svačega.
Neki govore, govore, govore.... i obasipaju riječima, izrazima, izrekama, ma totalna inflacija riječi, dugačkih rečenica, rečenica unutar rečenica i kako da onda razumijem što govornik zapravo želi reći.
Drugi pak govore, govore, govore... a između svake dvije-tri riječi ostavljaju pauze od po par sekundi... tako da već nakon dvije minute počinjem spavati... i da hoću ne mogu se sjetiti o čemu je bilo riječi.
Treći govore kratko, brzo, koriste rečenice s puno stručnih izraza i ako ne paziš na sekundu... fiiijuuuuu ode komunikacija.
Ima i takvih koji nakon svake rečenice ubacuju neku svoju osobnu poštapalicu (vidite... ovaj... onaj... khmmmm.... i sl.) Kod njih mi se obično dogodi da počnem brojati koliko ju je puta izgovorio... ili pogađati kako će njegova slijedeća rečenica glasiti... pa mi bude dosadno.
Ili oni koji, u svakoj mogućoj rečenici naglašavaju sebe «ja sam ovo… ono… ovako… onako», pa im izlaganje postaje oda samom sebi i svojim uspjesima. Takvi bi mi mogli prouzročiti čir na želucu.
Postoje i oni koji se niti uz najbolju «papirnatu» podršku ne mogu držati zacrtanog cilja, pa stalno skreću s teme, gube vrijeme, ponavljajući ono što su već rekli, pa gube vrijeme tražeći u bilješkama gdje su stali i što dalje. Ko stari dedeki koji unucima po tisućiti puta prepričavaju jednu te istu nezanimljivu priču.
I meni «najdraži» - manipulanti! Od njih nećete čuti niti tih sitnih 7% korisnih informacija, jer oni niti ne žele nešto priopćiti, već koriste sve moguće metode «titranja» slušateljstvu, kako bi se ono osjećalo good, kako bi publika imala osjećaj moći, snage… i kako bi na kraju sve to skupa završilo gromkim odobravanjem, pljeskanjem, izvikivanjem parola… i slično. E kod takvih ne slušam što govore, već pratim s kakvom vještinom izvode svoj show. A zbog publike koja (sasvim uspješno) glumi stado ovaca, dođe mi da rigam.

Umorna sam i nemam volje pisati, zato danas na blog stavljam jednu sličicu.
Oko mene vjetrovi, valovi i oluja, a ja stojim i stojim i odoljevam svemu tome... ma ništa me ne može slomiti... osim (možda) umora ;)

Idući uz školu, začula sam dječji glas kako za mnom govori:
"Teta, a gdje je Potočnica?", okrenula sam se i vidjela djevojčicu koja je do ove godine s Potočnicom išla u istu grupu u vrtiću. Uz nju bilo je i nekoliko đaka prvaka koji su se vani igrali i koje je znatiželja privukla bliže da čuju što to nas dvije razgovaramo?
"Potočnica je u vrtiću." rekoh ja nakon što sam ju pozdravila
"A ja idem u 1.d razred." sva ponosna izjavi mi ona
"Zašto ona mora u vrtić a ne u školu?" na to će druga djevojčica, koju sam tad prvi puta vidjela.
"Zato što ima šest godina i vi ste starije od nje."
"A kad će ona u školu?" upita prva
"Kad vi budete drugi razred, onda će ona ići u prvi." rekoh ja.
"Baš dobro! reče druga djevojčica "Onda ćemo je premlatiti!"
.....
ostala sam na trenutak bez teksta, no zatim sam odgovorila kako nije baš lijepo to što je rekla i da nema razloga zašto bi Potočnicu netko tukao.
....
Stalno razmišljam o toj djevojčici i njenoj izjavi. Zamišljam kakvo je to dijete, u kakvoj je obitelji odrasla da već u naprijed planira mlatiti mlađe od sebe.

Kad su moji starci kupovali telefonski priključak, na priključenje se čekalo godinama. I kad je konačno u stan uveden telefon bilo je to gotovo kao praznik.
Telefonske govornice nalazile su se samo u poštama ili na važnim prometnicama ili trgovima. Radile su na novčiće ili žetone.
Uvijek su me uznemiravali ulasci u one male plave kućice za telefone, s nemogućim vratima koje su me gotovo hermetički zatvorile unutra. A uz koja se nije moglo normalno ući ako se u rukama imalo makar jednu torbu.
A gle danas... telefoni na svakom koraku... (da li baš na svakom... vidi sliku).

U kutijici za sitnice nalaze se predmeti koji mi uvijek prizovu sjećanja. I kad god pomislim da te sitnice trebam baciti u meni se stvori otpor. Jedan od razloga je što mi se čini da bih bacanjem tih predmeta izgubila dio uspomena, dio sjećanja, dio sebe. A drugi razlog je što su ti predmeti dio vremena koje je prošlo i znače mi puno. Oni su opipljiva prošlost!

kako si ti velika…
kako si dobra…
baš si pametna…
kako si snažna…
kako si spretna…
baš si to dobro učinila…
baš si lijepa…
kako si to dobro nacrtala …. sastavila… pospremila… odigrala… itd itd
Bravo!
Super!
Odlično!
klap klap klap

I tako iz dana u dan, sluša moja Potočnica (a vjerujem i hrpa druge djece) pohvale moje i Hardove. Pohvale od Baki i Dede, rodbine, prijatelja, poznanika i susjeda.
Moderna pedagogija «govori» da je djecu potrebno što više pohvaljivati. Kako na taj način podižemo njihovo samopouzdanje, samosvijest i slično.
Svi mi odrasli dobro znamo skrivati prave osjećaje, pa često pohvaljujemo djecu i kad čujemo da je izvalilo neku glupost, kad je napravilo nepodopštinu, kad vidimo da još nije sasvim spretno u nekoj aktivnosti i tako iz dana u dan… izgovaramo pohvale i pohvale i pohvale… a dijete je sve hrabrije, smionije i sve je manje spremno suočiti se sa svojim nesavršenostima.

Svi mi nosimo u sebi tu potrebu da budemo pohvaljivani, prihvaćeni, omiljeni, dragi, voljeni.
Neke osobe tu potrebu pokazuju svima i u raznim situacijama i prihvaćaju u svojoj okolini samo one koji će im pljeskati i vikati Bravo!. Oni će glasno negodovati ako nisu pohvaljeni ili ako nisu «u centru pažnje». Ovakve osobe nikad neće naučiti prihvatiti sebe, sa svim svojim vrlinama ili manama. Nikad neće biti sposobni prihvatiti kritiku. (nisam)

Neke osobe nikad neće pokazati da im je pohvala potrebna, a u sebi će se stalno pitati «što to sa mnom ne valja». Oni će se prikloniti ovim prvima u želji da i do njih padne koji odsjaj pohvale upućene drugom, jer se eto s tom «fantastičnom» osobom slažu. Stalno će druge hvaliti ne bi li tako izmamili pokoju pohvalu i za sebe. (iskreno… ponekad da)

Neka osobe će postati samokritične, preozbiljne, i svaku će pohvalu doživjeti kao pokušaj da se njome od njih izvuče neka korist. Ove će osobe biti jako krute i zatvorene i nikad zapravo neće znati uživati u pohvali pa čak niti onda kada su je zaslužili. (nikako nisam)

Neke će osobe naučiti živjeti i raditi sa ili bez pohvala. Bit će im drago da pohvalu čuju, znat će pokazati da im pohvala treba ali će znati i prepoznati kada pohvalu nisu zaslužili. Ove osobe su realne, grade svoju osobnost učeći na vlastitim greškama i stalno se usavršavaju. Ove osobe stalno ulažu u sebe ali i u ljude koji ih okružuju, iskreno i bez «računa» zašto su takvi. (pokušavam biti)

I zašto sav ovaj tekst?
Jer smo s Potočnicom upravo u fazi njenog spoznavanja sebe. Suočavanja s vlastitim greškama i krivnjama, u borbi s bezrazložnim plačem, durenjima i svađama i svim onim što muči dijete njene dobi.

A vi, dragi moji, volite li biti pohvaljeni?