U kutijici za sitnice nalaze se predmeti koji mi uvijek prizovu sjećanja. I kad god pomislim da te sitnice trebam baciti u meni se stvori otpor. Jedan od razloga je što mi se čini da bih bacanjem tih predmeta izgubila dio uspomena, dio sjećanja, dio sebe. A drugi razlog je što su ti predmeti dio vremena koje je prošlo i znače mi puno. Oni su opipljiva prošlost!
Pozlaćena narukvica sa privjeskom. Zapravo bižuterija, na mjestima izlizane boje, s neispravnom kopčom i (danas) totalno neugledna, uspomena je na tetu Faniku. Teta Fanika je žena koja me čuvala dok sam bila dijete. Uvijek vesela i nasmijana, spremna da me odvede na izlet, u park, da se sa mnom igra i zafrkava. Ona je u isto vrijeme bila i vrlo stroga, pravila su se točno znala i nije bilo šanse ih prekršim. Kod tete Fanike se sve znalo. Obožavala sam tu ženu i družila se s njom i u godinama mojeg odrastanja, školovanja, studiranja. Posjećivala sam je redovito u domu, kad se tamo smjestila. Hrabrila je kad je zbog bolova u kičmi plakala i govorila «Zašto me Bog ne uzme k sebi?». Ta žena imala je u sebi neiscrpnu životnu energiju. Imala je težak život ali je uvijek bila za šalu i zezanciju. Mala, žilava, mršava ženica. A meni tako draga, draga, draga. Umrla je u svojoj 95 godini i do zadnjeg dana je hodala i «radila».
Plosnati kamen sa komadićem slike lica moje najdraže i najbolje prijateljice, dobila sam još u 7. razredu osnovne, za rođendan. Radi se o običnom plosnatom kamenčiću, veličine kutije za šibice, na kojem je s jedne strane nalijepljen komadić slike, a na drugoj je markerom ispisana poruka. Taj kamen mi je isto jako drag. Moja najprijateljica iz osnovne to je i dan danas.
Metalni novčić sa slikom automobila sjeti me na put vlakom do Splita, kad sam imala oko 8 ili 9 godina. U kupeu s nama bila je obitelj, čiji je sin imao zbirku novčića sa slikama automobila. I dok su naši roditelji razgovarali i šalili se, mi smo se igrali i zabavljali tim novčićima. Ime tog dječaka odavno sam zaboravila, ali mi taj novčić, kojeg mi je poklonio uvijek izazove živu sliku našeg putovanja.
Tri trice iz karata za briškulu dobila sam davno, davno, od djevojčice Žakline, s kojom sam se godinama dopisivala, ali nikad nismo uspjele ostvariti i da se vidimo. U jednom svom pismu poslala mi je te tri karte i napisala da donose sreću. I koliko god puta odlučila da ih bacim još uvijek ih čuvam.
Pisma, slike, razglednice… ima ih valjda stotinu. Svako od tih pisama ima svoju priču, svoje uspomene……..
…. Ne, ne, nema bacanja, sve te sitnice idu sa mnom dalje, nek ih bace kada mene ne bude i kad više nikome ništa neće značiti.