Sjedim već neko vrijeme ispred praznog, bijelog «papira» na ekranu. I razmišljam… što pisati, kako uobličiti moje trenutne osjećaje, misli, događaje… previše ih ima. I ne znam od kuda da počnem.
No dobro… ipak je na površinu isplivala jedna tema. Kupovina stana. (a moram zadovoljiti i Maddogovu znatiželju).
Uzeli smo kredit i od 1.10. počinje njegova otplata. Posudili lovu, konvertirali sve devize koje smo imali iz svih čarapa i madraca, knjižica i računa, do najsitnije kovanice i još nemamo dosta, tj. još nam malo fali. Imamo još mjesec i pol dana da to skupimo. I budemo! Veliki sam optimista!
Opet sam se (pa kad ću više naučiti) iznenadila kako su ljudi skloni kukanju, žaljenju, cendranju i svemu sličnom. Već nekoliko puta naišla sam na totalnu perjanicu upitnika iznad raznih glava, zato što ja o toj kupnji govorim sa smiješkom, ne cendram, ne kukam… pa zar sam ja normalna. Zašto još ne razmišljam… o kupnji auta… o tome kako ću Potočnicu vodit u Zagreb u vrtić… o selidbi… o najmu kamiona…. o nosačima… o radovima… o lakiranjima… o bojanjima… o pakiranju… o namještaju… o plaćanju poreza… o nepravdi… o malim plaćama… o zločestim kamatama… o nemarnim susjedima… i td.
A ja se na sve to smijem i odvraćam: «Sve u svoje vrijeme! Sve će se to srediti, o svemu vodim računa, ali zašto da vučem petora kola odjednom kad mogu jedna po jedna?». I onda moji dragi, kad vide da se ja baš previše ne nerviram oko svega toga odlaze… odlaze od mene jer sa mnom nemaju što razgovarati… i neka!
Ali Hard i ja ispunjavamo svoju najveću životnu želju, imati komforan stan i ne želimo si ostvarenje te želje pokvariti sitničarenjem ili cendranjem, a dovoljno smo svjesni toga što nam se dešava i spremni smo na sve!
Home, sweet home!
|
