Jeste li znali da se u komunikaciji oko 70-93% informacija dobiva neverbalnom komunikacijom, a ostatak od 7-30% verbalnom komunikacijom (naravno u RL).
Neverbalno (govor tijela): kretnje, pogledi, boja glasa, osmjesi, položaj tijela, izgled, način oblačenja itd. Za dobrog govornika uvijek je važan i njegov izgled, nastup i tome slično. Često puta nas baš ti neverbalni znakovi "odvuku" od informacije koju bismo trebali primiti/čuti. Šum između govora i slušanja je vrloooo velik, možemo ga zvati različitim imenima, jer nastaje zbog 70-93% drugih razloga zašto nešto nismo čuli, razumjeli; zašto smo odustali od komunikacije.
E sad! Ono što mene brine je tih 7 do 30 % verbalne komunikacije. Ima tu svega i svačega.
Neki govore, govore, govore.... i obasipaju riječima, izrazima, izrekama, ma totalna inflacija riječi, dugačkih rečenica, rečenica unutar rečenica i kako da onda razumijem što govornik zapravo želi reći.
Drugi pak govore, govore, govore... a između svake dvije-tri riječi ostavljaju pauze od po par sekundi... tako da već nakon dvije minute počinjem spavati... i da hoću ne mogu se sjetiti o čemu je bilo riječi.
Treći govore kratko, brzo, koriste rečenice s puno stručnih izraza i ako ne paziš na sekundu... fiiijuuuuu ode komunikacija.
Ima i takvih koji nakon svake rečenice ubacuju neku svoju osobnu poštapalicu (vidite... ovaj... onaj... khmmmm.... i sl.) Kod njih mi se obično dogodi da počnem brojati koliko ju je puta izgovorio... ili pogađati kako će njegova slijedeća rečenica glasiti... pa mi bude dosadno.
Ili oni koji, u svakoj mogućoj rečenici naglašavaju sebe «ja sam ovo… ono… ovako… onako», pa im izlaganje postaje oda samom sebi i svojim uspjesima. Takvi bi mi mogli prouzročiti čir na želucu.
Postoje i oni koji se niti uz najbolju «papirnatu» podršku ne mogu držati zacrtanog cilja, pa stalno skreću s teme, gube vrijeme, ponavljajući ono što su već rekli, pa gube vrijeme tražeći u bilješkama gdje su stali i što dalje. Ko stari dedeki koji unucima po tisućiti puta prepričavaju jednu te istu nezanimljivu priču.
I meni «najdraži» - manipulanti! Od njih nećete čuti niti tih sitnih 7% korisnih informacija, jer oni niti ne žele nešto priopćiti, već koriste sve moguće metode «titranja» slušateljstvu, kako bi se ono osjećalo good, kako bi publika imala osjećaj moći, snage… i kako bi na kraju sve to skupa završilo gromkim odobravanjem, pljeskanjem, izvikivanjem parola… i slično. E kod takvih ne slušam što govore, već pratim s kakvom vještinom izvode svoj show. A zbog publike koja (sasvim uspješno) glumi stado ovaca, dođe mi da rigam.
Post je objavljen 16.09.2004. u 23:21 sati.