Level Up

Odmor je završio.
Ali nije gotovo
Iako sam stigla s puta još ću neko vrijeme pisati o zanimljivostima grada i zemlje u kojoj sam ove godine provela 22 puna dana, budući da iz Švice nisam uvijek imala prilike spojiti se na net. Uz to sad imam priliku dodati i pokoju sliku.

Gurten je brdo iznad Berna. Odlično uređen park, mjesto je okupljanja izletnika, ali i svih onih koji žele uživati i šetati po prirodi, izležavati se mekoj travi održavanih livada, s društvom ili solo organizirati roštiljade ili pak dovesti djecu na igrališta, mini-željeznicu i druge raznovrsne sadržaje. Osim toga to je mjesto gdje se često održavaju kulturna događanja, koncerti, manifestacije i slično.
S vrha Gurtena se za lijepog vremena pruža prekrasan pogled na Alpe!

Ispred kuce u kojoj trenutno stanujem, a nalazi se gotovo u centru Berna, jedna je velika livada s nesto vocaka. Livada se proteze gotovo cijelom duzinom ulice. Ulica je strma i s gornje strane livade nalaze se kuce i stambene zgrade.
Zasto je ta livada toliko zanimljiva?
Zato sto na njoj zivi desetak tamno smedjih ovaca s dva janjeta, i mirno iz dana u dan pasu travu i bleje. Zanimljivo ih je gledati s balkona. Sve vise sam uvjerena da se ljudi varaju kad kazu da su ovce glupe. Ove su do sada pokazale da nisu.
:-)

Nocas oko 3 sata, naisla je prava ljetna oluja... potop, bolje reci. Hitro smo zatvorili sve prozore, no ipak, kisa je ulazila kroz svaku mogucu rupu oko prozora i balkonskih vrata.
Sada opet przi sunce, pravo je ljetno vrijeme. Mozda se ipak odlucim okupati se u rijeci Aare.
Aare...
prava planinska rijeka, svjetlo zelene boje, brzog toka, prekrasna je rijeka. Temperatura vode je izmedju 16 i 19 stupnjeva Celzijusa. Ovdasnji ljudi to vole, no nakon sto sam umocila samo noge do koljena odlustala sam od pokusaja plivanja u Aare.
Zapravo kupanje i plivanje u Aare ne slici nicemu sto sam do sada vidjela. Nije potrebno drugo,nego odrzavati se na vodi i pustiti da te rijeka nosi, a kad plivanje dojadi doplivati u blizinu obale i (uz nadu u uspjeh) uhvatiti rukohvat i izaci na suho.... a onda... onda treba prehodati natrag cijeli put, do mjesta od kojeg je plivanje zapocelo. Gotovo svi Svicarci koje sam do sada upoznala, obozavalju kupanje u Aare, no ja cu to ostaviti za neki drugi puta... meni je 19 stupnjeva preeehlaaadnoooo.

Nakon dvije godine, opet sam u Bernu. Obozavam taj grad! Njegove ulice, trgove, stari grad, mostove, rijeku Arre, setalista, parkove, igralista za djecu, knjiznice, muzeje i hrpu trgovina. Lijepo je biti turist u ovom gradu!
Koliko god sam puta bila u Bernu uvijek me iznenadi s kakvom lakocom Svicarci zive. Nema stresa, nema zurbe, sve je odlicno organizirano, jasno, razumljivo. Iako ti ljudi provode na poslu gotovo cijeli dan i kasno dolaze kuci, iako se ducani zatvaraju u 18:30 (osim jednog dana u tjednu kad u pojedinim kvartovima rade do 21 sat), ipak na njihovim licima nema nervoze, nema ljutnje, svi se smiju, zabavljaju, sve je cool i sve stizu obaviti.
Kad gledam sve te ljude koji setaju ulicama, kupuju, rade, zabavljaju se, druze, voze bicikle ili se izlezajavaju na travi, vidim neku vrstu mira, zadovoljstva i uvijek se pitam sto nama u RH nedostaje pa da zivimo isto tako.

Ima li sto goreg od godisnjeg odmora kada svakodnevno pada kisa?
Nema, reci ce vecina nas... ali ipak... godisnji je godisnji.:))

You say you want
Diamonds on a ring of gold
You say you want
Your story to remain untold
But all the promises we made
From the cradle to the grave
When all I want is you

You say you'll give me
A highway with no one on it
Treasure just to look upon it
All the riches in the night
You say you'll give me
Eyes in a moon of blindness
A river in a time of dryness
A harbour in the tempest
But all the promises we make
From the cradle to the grave
When all I want is you

You say you want
Diamonds on a ring of gold
Your story to remain untold
Your love not to grow cold
All the promises we break
From the cradle to the grave
When all I want is you

You
All I want is
You
All I want is
You
All I want is
You

curi li vrijeme?

leptirova krila

Priča koju je objavio SadisticoShy podsjetila me na jedna događaj od prije dvije godine, u vrijeme Božića.
Potočnica je bila kod Bake i Dede i očekivali smo njihov dolazak. Bilo je oko osam navečer kad je netko zazvonio na vratima. U veselju oboje smo pojurili otvoriti kad na vratima ugledasmo Djeda Mraza! Ostali smo skamenjeni! Perjanica upitnika i čuđenja okruživala je naše dvije spodobe dok nam je Djed Mraz nešto govorio, o Božiću, o Potočnici, o nama. Ispod one crvene obleke i brade nije se moglo skužiti o kome se radi, ali je bilo jasno da nas Djed dobro poznaje.
Nakon prvog šoka, Hard je zauzeo fajterski gard, a ja sam totalno smetena slušala što nam Djed govori i promatrala ga od glave do pete. Pratila detalje, sitnice (boja očiju, ručni sat, visina, građa i sl.). A uz strah u glavi su mi se motale razne misli, taktike povlačenja, mogućnosti obrane i napada. Pa onda opet misli da je u pitanju netko poznat i da bi ga trebalo pozvat unutra, ponudit cugom i sl. No, što ako to nije netko poznat? Što ako je to samo dobro obaviješteni lopov? Što… što… Tko je to? A u mozak mi je vrtio razne krvave scene viđene u krimićima.
Djed je na podu, ispred svojih nogu imao vreću. Kad se odjednom sagnuo da iz nje nešto izvadi, već sam vidjela pištolj, nož, neko oružje. Djed Mraz izvadio je čokoladu i dao je Hardu te otišao.
Nakon što smo zatvorili vrata, nismo mogli shvatiti što nam se to dogodilo! Šala ili nešto drugo… Uglavnom da bismo smanjili napetost i iznenađenje oboje smo se počeli smijati. Poslije smo dugo razgovarali tko bi to mogao biti, tko je to organizirao i naravno ništa nam pametno nije palo na pamet. Uhvatila nas je ljutnja, bijes i nezadovoljstvo.
Sljedeći dan saznali smo da je Djed Mraz bio Hardov kolega s posla. Hard je bio tema ismijavanja nekoliko dana, a onda su svi zaboravili na taj događaj, osim mene koja se i dan danas prisjetim straha, nesigurnosti i nemoći kojeg sam tada osjetila.

Moji najdraži stigli su sinoć tek oko 10 sati. Dobro im je bilo i nisu se žurili a nisu se sjetili javiti se! Grrr...
Smatram se racionalnom osobom, ali kad se događaju neke nepredviđene situacije vezane uz Potočnicu totalno se zblokam. Ne mogu misliti, ne mogu kontrolirati svoje strahove, strepnje, brigu... ili kako god to želim nazvati. Snaga kojom ti osjećaji prevladaju u meni me zabrinjava, jer se često dogodi da griješim. Pa eto, i taj njen odlazak na more. Svjesna sam da je djetetu potrebno da se navikava na samostalnost, nezavisnost od roditelja. No s druge strane, tih je deset dana u meni kuhalo tisuću pitanja, kako je, dal je sve u redu, kako će baka s njom ovo ili ono. Poriv da ju vežem za sebe i svijest da ju trebam pustiti da "leti sama" bore se već neko vrijeme u mojoj svijesti. Teško mi je! No nadam se da će razum prevladati te posesivne emocije.

Nervozna sam i ne znam što bih radila. Očekujem da Potočnica i Hard dođu s mora i totalno sam izbezumljena od čekanja. Nemam stpljenja niti čitati blogove...
Potočnica je sada prvi puta bila 10 dana bez Mame i Tate kod Bake na moru i jedva čekam da ju vidim, da mi ispriča što je radila, kako se kupala, ronila i učila plivati. Da ju zagrlim i izljubim, da joj čitam priču prije spavanja…
Ah… kad će doći?
... idem ipak probat malo čitati...

Zvala sam danas svoju najbest frendicu.I javi se ona:
"Bok, stara!"
"Bok" kažem ja
"Di si?" pita ona
"Doma" opet ja
"Ajde bok!!!" kaže ona i veza se prekine.
Ostala sam stajati 20tak sekundi zbunjeno zureći u telefon i s izrazom totalnog nerazumijevanja na licu. Odlučih pokušati ponovo, no mob joj je cijelo poslije podne bio zauzet.
Tek sam sad saznala da joj je mob u kvaru. No cijelo sam se poslijepodne osjećala glupavo i razmišljala o čemu se tu, do vraga, radi.

Uz jutarnju kavicu, pripremam se pomalo za današnje obaveze.
Za par dana idem na put i jako se tome veselim, no ostalo je nešto nezavršenih obaveza. Jedna od njih je i kupnja novih sandala. To je jedna od najtežih kupovina koju moram obaviti. Zašto? Pisat ću u jednom od sljedećih postova!

Prije četiri dana bila sam s prijateljicama na prezentaciji vunenih deka i sličnih sitnica. Bilo je zanimljivo, a stigle smo se ispričati i zabaviti. Na kraju je bila tombola i trebalo je ispuniti nagradni listić. Zastala sam kod rubrike „hobi“.

Što je moj hobi? Gledala sam što su prijateljice napisale; kuhanje, aerobik, čitanje, plivanje, trčanje, i slično. Nisam znala što da napišem jer najviše svojeg slobodnog vremena potrošim uz kompjutor. Zapravo kompjutori su moj hobi. O njima čitam, uz njih se zabavljam, komuniciram, radim… uglavnom, na listić sam upisala dvije riječi: kompjutori i Internet. Prijateljice su mislile da se šalim, no moj hobi su kompjutori.

S kompjutorima se «družim» još od studenskih dana (od ´83). Moja gotovo opsesivna potreba da kompjutorima spoznam «dušu», da sve radim uz pomoć kompjutora ne smanjuje se već se svakodnevno pojačava. Ponekad se zapitam da li je to „normalno“ ponašanje žene u mojim godinama. To pitanje gotovo uvijek mi se nameće kada se nađem u ženskom društvu i kad (ponovno) shvatim da ne znam razgovarati o novim bojama za kosu i kremama, povoljnim rasprodajama cipela i obleke, receptima i dijetama. Nije da nemam poima o svemu tome, no razgovori na tu temu nisu mi pretjerano zanimljivi. Muškarci po defaultu kompjutore i svu «tehniku» doživljavaju svojim područjem, pa kad se nađem u situaciji pokazati svoje znanje uglavnom reagiraju nevjericom. Na svaki način pokušavaju mi dati do znanja da sam u zabranjenom području i da bi za mene bolje bilo da trepćem očicama i izbacujem dekoltirano poprsje.

Zbog hobija, postajem sve nezanimljivija osoba bilo za žensko, bilo za muško društvo. (Naravno, ovo se ne odnosi na moje najbolje prijateljice i prijatelje.)

Iako naziv ovog bloga asocira na PC i druge igre, neću se baviti njima.
Zašto sam onda uzela takav naslov?
Zato što veliki dio svojeg života doživljavam kao ispunjavanje raznih questova, koji u konačnici dovode do sljedećeg nivoa. Osoba sam koja je jako posvećena svojim zadacima i ne odustajem lako od ispunjenja. Uporna sam i tvrdoglava i često me ne razumiju. Ono što činim, uglavnom činim sa svrhom i nekim razlogom.

Danima i satima vrludam blogovima i netom.
I baš večeras konačno sam odlučila.
Da! Otvorit ću svoj blog! Možda je to onaj korak koji me dijeli od sljedećeg nivoa.
Svijet oko mene i u meni, neprestano me iznenađuje, veseli, rastužuje, ljuti i oduševljava. Namjera mi je podijeliti svoje misli i doživljaje sa vama.