Moji najdraži stigli su sinoć tek oko 10 sati. Dobro im je bilo i nisu se žurili a nisu se sjetili javiti se! Grrr...
Smatram se racionalnom osobom, ali kad se događaju neke nepredviđene situacije vezane uz Potočnicu totalno se zblokam. Ne mogu misliti, ne mogu kontrolirati svoje strahove, strepnje, brigu... ili kako god to želim nazvati. Snaga kojom ti osjećaji prevladaju u meni me zabrinjava, jer se često dogodi da griješim. Pa eto, i taj njen odlazak na more. Svjesna sam da je djetetu potrebno da se navikava na samostalnost, nezavisnost od roditelja. No s druge strane, tih je deset dana u meni kuhalo tisuću pitanja, kako je, dal je sve u redu, kako će baka s njom ovo ili ono. Poriv da ju vežem za sebe i svijest da ju trebam pustiti da "leti sama" bore se već neko vrijeme u mojoj svijesti. Teško mi je! No nadam se da će razum prevladati te posesivne emocije.
Post je objavljen 07.07.2004. u 10:09 sati.