travanj, 2008 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vaša Mrtva Spisateljica...
Ime:+Anamarija+
Nick:+Malena+
Datum rođenja:+19.7.1993+
Volim:+emocore+gothic stil+crnu,ljubičastu i bloody boju+mjesečinu+krv+paranormalne stvari+psihologiju+medicinu+
Hobi:+Pisanje+psihologija+
Uzor:+E.A.Poe+Anne Rice+
Škola:+SŠ Viktorovac Sisak+
Smjer:+Medicinska sestra+
My angel...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
MOJI NAJDRAŽI BLOGERI... ;-)
Kardaki (Lexus Cro Fan Blog)
lostfreckle1
kissemoboy
Seka Nelly
lord i pacijent
dripac:)
HIMlovemetal
Braco
Bene
Snow White Queen
Lokahin(Najljepše fotorafije u svijetu blogera...)(Zahvaljujem na dopuštenju za korištenje fotografija...)
Moj najdraži Lutak
Vampirich Fran
Mračni
Our Love
Loves memory has traced our outline in this place.
But will the spider remember, or the sun?
Did the water capture our faces in permanence?
Does the wind create us anew as it blows?
Did the shadows from the trees record our passage beneath them?
Our secret been revealed.
Yet I have told no other.
I write these words in silence, in mute testimony
To what once was.
But our image remains alive in this place.
It can not be removed.
You, me,
We then,
Were here.
We saw the day and hoped for tomorrow.
We caught a brief glimpse of love's promise.
We were not liars,
But thieves of time.
For now time has now forgotten us,
Yet our memory lingers, and love remembers
This place that was ours.
Falling Away
I am bored with love
and it's passionless limbs
that drape over my bed
in a lethargic state of impotence
while wearing the same red heart
my soul picked up hitchhiking
off highway serendipity
Now here we are
alone in togetherness
trying to build dreams
with two by fours and glue,
but even a home
won't tie us together
when our hearts live alone
Poetic vows cliched
into nothingness
like all words do, eventually
and we allowed
our bodies to become
another pair of hollow shadows
that make love to a wall
instead of each other
and we wonder why
the roses are dying
Your Lies
Funny when things never change
Even when you say they will
But while your off s(rewing her
My life is standing still
You tell me that you love me
When I go to leave
You tell me I'm your only one
And I let myself believe
I know that you are using me
But you'll never let me go
I know that you don't love me
I know I'm just for show
I don't know If I can stand
To see you love another girl
You know that you broke my heart
You know that your my world
But while your standing by my side
I'll believe your lies forever
Cause everything seems so perfect
When we are together
Autumn Times
Autumn breeze frigidly touches ailing dreadful lives
Harshly darkness quietly surrounds the broken souls
Mellow serenades that once played between hearts
Pathetically have transformed into bitter sad songs
Somewhere beyond the flossy clouds
Cupid has lost his romancing arrows
Plays sad sonorous tunes on his bow
Dedicated to all weepy lonely hearts
Howling chilly wind blows through the mist
Sounds of sorrow spread allover the place
Fuzzy humid air submerges the inner lust
Lives decay slowly as the autumn leaves fall...
Pitala sam se nedavno-TKO SU SUPERJUNACI???
Ne znam kako da objasnim sve to...Samo znam da sam dosta dugo razmišljala o tome...Svi su ludi za Supermanom,Batmanom,Catwomen...
Ali ja zaista volim Sharkboya...Dečka kojeg su odgojili morski psi nakon što je tornado napao labos od njegovog oca.Totalno je preuzeo sve instinkte,navike življenja...Sluh mu je postao izrazito dobar...Dobio je škrge i peraje...Ali zadržao je ljudski oblik.Zapravo je jako zgodan...Nedavno sam gledala jedan stari film Avanture Sharkboya i Lavagirl.Glumac koji ga glumi se zove Taylor Laurent i glumio je Jackoba Blacka u filmu Sumrak-Mladi mjesec.
Možda sam baš zato htjela napisati priču koja je povezana s morem...
Poziv iz dubine mora
Dan je bio vedar i sunčan...Nikada nisam ni pomislila da će se odnekuda pojaviti snažan vjetar i da će početi oluja svih oluja...U mislima sam zamišljala predivne obale otoka,sunce, more...Putovala sam iz Hrvatske prema Grčkoj.Oduvijek sam željela vidjeti sve te prastare hramove i kipove...Najviše sam željela otići do Panteona...To mi je bio životni san.Moja strast prema arheologiji je svakim danom sve više rasla...A uz mene je bio cijelo vrijeme moj brat Kristian.Moj jedini brat na ovome svijetu.Voljela sam ga više od vlastitog života.Bio je stariji od mene dvije godine i uvijek bi me vukao za sobom kada bi izašao van s dečkima.Prvi dečko s kojim sam bila je bio iz njegove ekipe.Naša zajednička ljubav prema arheologiji i povijesti nas je na neki način povezivala najviše. Sjedili smo na palubi broda i gledali na pučinu.More je bilo dosta mirno.Jedino što me mučilo je bila ta niska ograda na palubi...Imala sam neki čudan strah da bih mogla pasti,ali Kristian me uvjeravao da nisam baš tako nespretna.
- Ipak je malo preniska..-kmečala sam.
- Daj sister ne brini...Ništa se ne može dogoditi...Uostalom,more je zaista mirno...Misli na nešto pozitivno!-
- Joj...Jedva čekam da dođemo u Grčku...Pitam se zašto nismo išli avionom...-
- Mama je rekla da su karte malo preskupe,a i moramo malo štedjeti za put u Stonehedge!Idemo idući mjesec u Englesku...-
- Znam to...I to jedva čekam...-
Nismo prestajali pričati o arheološkim nalazištima.Imamo sreće da nas mama hoće uopće voditi sa sobom na put.Nije nas prije željela voditi jer smo bili još premladi.Jednom je ponudila Kristianu da ide s njom na put,ali on nije htio ići bez mene...
Iznenada mi je mobitel zavibrirao...Došla mi ne nova SMS poruka...
E ljubavi,di si?
Poslao ju je moj dečko Damir.
Evo me na brodu...Mislim na tebe...
Odgovorila sam mu i spremila ponovno mobitel u džep.Kristian se nešto smijuljio sjedeći na klupici uz ogradu.
- Što je smiješno?-pitala sam što sam uljudnije mogla.
- Ništa sister...Ništa...-
Primjetila sam da se more polako počelo uzburkavati...Sve me to činilo pomalo nemirnom i preplašenom...
Zapravo,Kristian nije moj pravi brat...Čak nije ni posvojen nego živi s nama već dvanaest godina od kako su mu roditelji poginuli u požaru.Mama mi je to tajila sve do prošle godine kada sam to saznala od njega.Bio je tužan i rekao mi je da ga boli srce kada ga zovem bratom.
Nisam isprva ništa razumjela,ali poslije mi je sve u suzama objasnio.
Jedino čega me je bilo strah je taj osječaj koji sam oduvijek gajila prema njemu.Znala sam da sam ga prestala voljeti kao brata prije dvije godine...Osječala sam nešto više...I to me je plašilo.Čak i sada kad vidim njegovi crnu kovrčavu kosu i to lice anđela kroz tijelo mi prođu trnci...Sve je to smiješno,svjesna sam toga.Ja sam tek šesnaestogodišnjakinja koja je tek počela živjeti,a on ima osamnaest godina i planira se odseliti za par tjedana kada se vratimo iz Grčke.Ta vijest me je jako pogodila...
- Tina!Dođi molim te...Moramo razgovarati...-dozvao me.
Doskakutala sam do njega i sjela na klupicu.On me je uhvatio za ruku i pogledao.U njegovim očima sam primjetila suze.
- Kiki što se dogodilo?-pitala sam ga zabrinuto.
- Ja...Ja ne mogu više ovako...-glas mu je podrhtavao.
- Kiki što se dogodilo?-
On se osvrnuo oko sebe i kada je primjetio da nema nikoga oko nas približio je svoje lice mojemu i poljubio me.Prva riječ koja mi je pala na pamet je-INCEST...
- Čekaj...I ti to osječaš?-zbunjeno sam ga pitala.
- Što to?-
- Pa...Ono nešto...-
- Tina...Ja sam zaljubljen u tebe...-
- Al...-
- Znam da je to incest,ali ne mogu si pomoći...-
Stavila sam prste na njegove usne i progovorila:
- I ja sam u tebe...-osmjehnula sam se.
- Što?!-
- I ja sam zaljubljena u tebe...-prošaptala sam.
Ustao se i povukao me za sobom.Jurili smo kroz unutrašnjost broda kao obezglavljeni.Meni je srce snažno lupalo i nisam mogla disati.Bilo me je strah svega...Osobito onoga što bi se moglo dogoditi...Došli smo do druge strane velike prostorije gdje su se nalazili svi putnici i našli se pred stubama koje vode do gornjeg kata..Do terase...Počeli smo se uspinjati gore.
Ta terasa je bila u ravnini druge palube,tako da se iza te male ograde nalazilo samo more....
Druga plauba je bila ispod terase...
- Mi nismo brat i sestra...-govorio je.
Počeo me ljubiti...I to nekako čeznutljivo i požudno...Nisam ga mogla odmaknuti od sebe...
- Kiki...-izustila sam.
- Ne govori ništa...Molim te...-nije me prestajao ljubiti.
Sve smo se iše približavali ogradi...Ja to nisam isprva ni primjetila...On se oslonio na ogradu rukama i sve me više približavao k sebi...
Nisam osječala nikakvu krivnju zbog ovoga što sada radimo...Uživala sam u svakom poljubcu.
More je bilo sve nemirnije i nemirnije...Brod se za nekoliko trenutaka počeo mahnito ljuljati pod utjecajem velikih valova...U jednom trenutku sam osjetila kako Kristian gubi ravnotežu i pada.Pokušala sam ga uhvatiti za ruku,ali on se samo pustio...Znao je da bi tako i mene povukao dolje...Pao je u more...
- Ne!!!-vrisnula sam.
Čekala sam da izroni iz vode,ali njega nije bilo.Panično sam se uhvatila za glavu i pogledom ga tražila.Dozivala sam ga,ali nije bilo odgovora...No nisam gubila nadu da ću ga ugledati u moru i da će mi reći da je dobro...Čekala sam i čekala...A onda sam shvatila da ga nema...Progutali su ga morski valovi...Povukli duboko u svoje tajanstveno plavetnilo...
Poslije toga sam često razmišljala o tom događaju...Kristian se pretvorio u morsku pjenu...Postao je Posejdon...Moj jedini Posejdon divne crne kovrčave kose i lica anđela...Svake noći sam ga sanjala kako leži kraj mene na mom krevetu u našoj sobi i pjeva mi na uho glasom arkanđela jednu od desetine svojih uglazbljenih pjesama...On će zauvijek živjeti u meni...
Ako samo na tren sklopite oči negdje na obali blizu mora,sigurno ćete čuti njegov glas kako tužno pjeva...Pjeva o nesretnoj sudbini koja ga je zadesila i o budučnosti koju smo mogli zajedno uljepšati...Njegov glas nikada neće utihnuti..
Ispričavam se svojoj frendici Hani što sam je prošli put zaboravila pozdraviti...E pa pozdrav bitchy!
Vaša
Mrtva spisateljica