Karota ludens

Zivuci sa sestrom sminkericom (ovaj opis sve manje vrijedi buduci da mi u zadnje vrijeme sve cesce krade odrpane salove i marame) koja je od najranijeg djetinjstva pokazivala ljubav prema svim kozmetickim proizvodima i cipelama s vrtoglavo visokim potpeticama, ja svako malo pomislim da sa mnom nesto nije u redu i onda krenem u nekakve pokusaje osvjestavanja vlastite zenstvenosti.

Pokusam pustiti kosu, ali onda shvatim da me duga kosa beskrajno iritira, da me skaklje po vratu, da mi smeta dok ronim i upada u nos dok spavam. Pokusam nositi suknje, ali onda shvatim da je beskrajno neprakticno u njima sjediti po turski, raditi zvijezde po ulici, hodati velikim koracima ili pogati na nekom koncertu (istina, dugo nisam pogala, ali nikad ne reci nikad). Pokusam praviti krace korake i stavljati nogu ispred noge, ali onda shvatim sa sam spora kao puz, a i cini mi se da ne iskoristavam dovoljno sve potencijale vlastitih natkoljenica pa i od toga odustanem. Da me netko ne bi krivo shvatio: nije da je moja povremena potreba za zenstvenoscu rezultat nekakvog opceg misljenja da bih trebala tako izgledati. Ne, upravo obrnuto: ona proizlazi iz toga sto ja zelim tako izgledati jer znam da u suknji i s kosom izgledam bolje, a onda se i osjecam bolje. Al jebiga, ta zelja obicno ne uspijeva nadmasiti potrebu za prakticnoscu.

Ovih dana bio je na redu pokusaj pustanja noktiju. Dug i mukotrpan proces ozenstvenjavanja vlastitih ruku i uzgajanja tog jezivog mrtvog tkiva zavrsio je cim je jadnicima uspio narasti milimetar i po dugi bijeli dio.

Prvo, uzasava me pucketanje noktiju. Imam dojam da stalno negdje zapinju (da, iako su tek milimetar dugacki, svejedno se osjecam kao Edward Skaroruki). Sto je jos gore, taj zvuk mi izaziva gricule. Gricule su ono sto vecina ljudi dozivi kad netko grebe kredom po ploci ili stiroporom po staklu, a ja kad netko zagrebe noktima po nekoj tkanini (argh, hulahopke), turpija ih ili pucketa jedan o drugi. Radi ovog potonjeg u stanju sam izaci iz bilo kakve prostorije, javnog prijevoza ili bilo kojeg drugog mjesta na kojem nisam prisiljena biti pa ne mogu zamoliti osobu da to prestane raditi. Iako mi cesce dodje da osamarim onu koja to radi i naguram joj vlastite nokte negdje duboko u ocne jabucice. Nokat nazi, sta cete.

Drugo, uvijek imam osjecaj da su nevjerojatno prljavi. Pretpostavljam da to vuce korijene jos iz vrtica kad je cijela moja generacija bolovala od djecjih glista. Ostalo mi je u sjecanju da treba prati ruke i salatu. Zapravo, nemam pojma je li to pranje salate ikad imalo veze s glistama ili je bila samo jedna od blesavih preporuka nakon cernobilske katastrofe. Nije ni bitno, vazno da sam to zapamtila kao jedan od imperativa za zdrav zivot. Pra-ti ru-ke--i--sa-la-tu.

I zadnje, najvaznije. Navika rezanja noktiju maltene do krvi ostala mi je kao jedna od posljedica sviranja klavira. Nije zapravo klavir bio presudni faktor (buduci da danas vise ne znam ni spojiti ruke), vec cinjenica da otada sve predmete dodirujem prvenstveno vrscima jagodica. Ukoliko nisam u mogucnosti tim dijelom prstiju taktilno osjetiti predmete, osjecam se hendikepirano. Pokusajte staviti nekakvu plastiku na jezik i tako jesti cokoladu pa vam mozda bude jasnije. Jednostavno, osjecam da dobivam samo dio teksture predmeta kojeg dodirujem, bas kao sto bih dobila samo dio okusa npr. jagode da mi je dio jezika uopce ne moze registrirati.

A moja sestrica, naravno, kao moja susta suprotnost (mala je nasljedila sve sto ja nisam, i obrnuto), ima fetis na izglancane, nalakirane i duge nokte. Eh.

Tko o cemu, ja o tramvajima.

Osim sto dragi blesavi tramvaj broj 5 prometuje na skroz simpaticnoj trasi zvanoj "moja kuca - Jarun" (a Jarun je nekakav nadomjestak moru pa ga se mora voljeti), od ove godine me i svakog jutra vozi na faks. Svakog dana na putu pokupim nekakve besplatne novine koje dijele na Kvatricu (Metro, Metropolu ili uzasnih 24 sata), sjednem u tramvaj, nabijem slusalice na usi i uzivam u predstojecih x tisuca stanica. Za razliku od tramvaja iz smjera Dubrave u ovome nema smrada, nema baba s vrecicama, nema grintavih penzonera... izgleda da Drziceva i Vukovarska privlace samo studente i ciste i mirisne zaposlene ljude. Okej, osim onog dijela blizu kolodvora, ali taj je kritican samo uoci nekakvih blagdana. Ima takvih iznimaka. Prije par dana se nisam veselila pijanim maturantima iz smjera Jaruna koji su maltretirali sve ostale putnike milozvucnim krestanjem na narodnjake koji su svirali iz necijeg mobitela. Zivjeli sofisticirani modeli s ugradjenim mp3 playerima. Sve te nordijske i japanske proizvodjace bi trebalo na par dana doseliti na Balkan i vise im ne bi padalo na pamet ugradjivati te besmislene napredne funkcije u obicni komad telefona.

Vratimo se mi na tramvaj. Jednog sumornog jutra u veljaci, saplicuci se o svoje vlastite podocnjake, krenula sam na ispit. Sedmicom, dovraga, ali trebala je biti petica. U toj sedmici nalazilo se valjda naljepse stvorenje koje ovih dana hoda po Zagrebu. Kaputic, sal... khm, nazad na multiple alele i kromosomske aberacije. Jen, dva... krizanje. Stvorenje je izaslo vani iz tramvaja, a ja, kao prava kokoš, pune glave genetike i New pornographersa odskakutala za njim. Stvorenje je pocelo prelaziti cestu, a ja, kao prava kokoš, sljap, sljap... scena za sjecanje: nas dvoje stojimo usred krizanja, a prema nama jure automobili. Osjecala sam se kao Frogger. Nekako smo doskakutali na drugu stranu i otisli svaki svojim poslom. Potpuno sam zaboravila na tu zgodu (ovdje lazem ko pas, tko bi mogao zaboraviti ono carobno bice zbog kojeg me skoro zgazio auto, ali kul zvuci ako kazem da se vise ne sjecam) i danas sam ga opet vidjela. A znala sam da hocu. Intuicija je zanimljiva pojava.

To krizanje mi je jedno od najdrazih, i ne samo zbog epizode s pretrcavanjem tri trake s jurecim automobilima. Jednom sam se rasplakala kad sam vidjela borove pod snijegom. Borovi su mediteranska biljka i bilo mi ih je tuzno gledati onako zametene kako se smrzavaju. Drugi put sam svjedocila prometnom kolapsu, vrijeme je bilo apokalipticno (sivo-zuto nebo i nekakav suludi vjetar), vozaci su trubili na sve strane, a ja sam pjesacila po vjetru uz Burn that broken bed i smijala se kao ludjak. Uvijek nesto.

Steellaaaaaaaa...

Definitivno imam fetis na cudna imena. Ne samo sto su mi se bivsi momci poprilicno bizarno zvali, nego i vecina onih koji su mi se samo svidjali. To je vec postala tolika sprdnja medju mojim prijateljima da mi svaki put kad upoznam nekoga tko se zove Jupiter i Benjamin mumljaju svadbeni mars. U pocetku je sve to bila samo zdrava zafrkancija, ali ubrzo sam skuzila da je mi momak zaista privlacniji ako ima neobicno ime. Povod tom sokantnom otkricu bio je nekakav tupan koji mi se prilikom upoznavanja predstavio kao Baltazar. Zanimanje za njega mi je potpuno splasnulo nakon sto sam saznala da mu osobnu iskaznicu krasi najucestalije i najdosadnije ime u Hrvata - Ivan.

Buduci da sam nedavno saznala da mi se omiljena macka iz ulice zove Magda, poslala sam rodici poruku u kojoj se pitam sto sa mnom nije u redu kad mi je savrseno ime za muskarca Izvor, za psa Šime, a za macku vec spomenuta Magda. Priznajem da sam ime Izvor maznula od Oktoplovovog prijatelja (hm, a nije ni njegovo pravo ime za bacit) i zakljucila da je bolje da me ne upoznaje s njim jer vec na sam spomen imena imam isplaniran izgled vjencanog buketa ( :psihoudavaca: ). I sto ja sad tu mogu?
Evo sto mi je rodica odgovorila:

Mali Plod ce bit prvo dijete moga rodjaka i njegove buduce zene. Drugo ce bit Karla. A trece Vanilija. Jos uvijek se svi nadamo da su se salili, ali moram priznat da se vec lagano navikavam na ime Plod... Rumunj ce, naravno, bit Kruskino dijete. Ako se mene bude pitalo (vjerojatno nece, smrrrc), zvat ce se Mircea (cita se Mirča).

Da sve bude kako treba, smislila sam i nacin na koji cemo sprijeciti stvaranje psihickih trauma kod nase djece: preselit cemo u Podgoru, grad s vjerojatno najvecim postotkom najglupljih imena na svijetu. Tako ce se mali Plod i Izvor zajedno sa Svemirima, Ćelestinama, Neditama, Sutjeskama, Plafonima i Stiroporima smijati onim jadnicima kojima su roditelji dali ime Danijel - jer, eto, cujem da se neki tamo izjasnjavaju kako im je to glupo ime.


p.s. Placam pivo onome tko mi smisleno prevede naslov na hrvatski.

EDIT
Novi kandidat za najgluplje podgorsko ime godine: Delfinka.

Pitaju me kako sam.

Definitivno poznajem previse ljudi. Paradoksalno, sto se njihov broj vise povecava, to vise uocavam da veze izmedju njih (koje ukljucuju i mene) postaju sve kompleksnije. Zadnjih par dana se trudim pohvatati sve konce, ali jednostavno mi vise ne ide. Osjecam se kao da slazem nekakav puzzle u glavi, a nemoguce je sloziti ga u glavi jer se onaj dio slike tamo gore desno poprilicno promijeni svaki put kad se vratim na njega da bih mu dodala komadic. I onaj tamo dolje lijevo. I onaj u sredini. Svaki od njih.

Kad sam bila dijete, imala sam jedan Unicefov puzzle koji sam obozavala. Prikazivao je djecicu koja se drze za ruke, a oko njih je bilo nekakvo ogromno cvijece koje se u prijelazu prema nebu pretvaralo u vatromet. Tata je uvijek morao slagati nebo jer nisam razlikovala nijanse plave. Izgleda da me te nijanse plave jebu i danas kod povezivanja svih ovih stvarnih ljudi u nekakvu jasniju mentalnu sliku.

A demoni? Oni su tu zato sto ne mozemo od njh pobjeci. Ponekad te veze postanu prekompleksne. Ponekad na neke stvari zaboravimo, a onda nam se one vrate na najcudniji moguci nacin. I proslost nam nekako uvijek zakuca na vrata taman onda kad je najmanje ocekujemo. Uvijek maskirana u novo ruho, taman toliko da je u prvi trenutak ne prepoznamo, a nakon toga se mislimo sto da radimo s tim darom. Tik-tak-tik-tak. Je li bomba? Je li budilica?

Pokusavam pratiti kako se svi ti ljudi ispreplecu s razlicitim vremenima, drugim ljudima, i sa mnom, ali potpuno se gubim. Toliko... toliko da zelim ici negdje gdje ce me lupati takav adrenalin da necu moci misliti na njih. Na bungee jumping, na primjer.

Svojim i tudjim demonima dotle zelim laku noc.

Moram priznat da me zabavio jucer